Jezik koji svatko razumije
Svetkovina Duhova
U svojem oproštajnom govoru u dvorani posljednje večere, iz kojeg čitamo i današnji evanđeoski ulomak, Isus je svojim učenicima progovorio o vremenu kad on neće više biti fizički među njima, ali će zato s njima i u njima biti Branitelj, Duh Istine koji od Oca izlazi će svjedočiti za Isusa, upućivati ih u svu istinu i proslavljati Isusa.
Ulomak iz Djela apostolskih, koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, govori o ostvarenju onoga o čemu je Isus govorio. Branitelj, Duh istine je došao pedesetak dana kasnije na isto to mjesto, u dvoranu posljednje večere, i svojim milosnim djelovanjem ispunio Isusove učenike okupljene u molitvi u zajedništvu s Isusovom majkom Marijom. Slavio se tog dana židovski blagdan Pedesetnice kojim se, uz zahvalnost za žetvu i nove plodove, slavilo i dar Savez na Sinaju kojim je židovski narod postao narod i dobio Zakon. Sada je, po Duhu Svetome, rođen novi Božji narod, otvoren svim narodima svijeta, kojemu Zakon nije zapisan na kamenim pločama nego u ljudskim srcima. Autor Djela apostolskih vrlo slikovito, preuzimajući elemente starozavjetne teofanije na Sinaju, opisuje kako se to dogodilo, ali istovremeno opisuje i posljedice koje je to imalo na one kojima se to dogodilo. Oni su do tada bili strašljivi učenici, a od tada su postali hrabri svjedoci Isusovog uskrsnuća. Do tada su, možemo se poslužiti ulomkom iz Poslanice Galaćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, ravnali ugađajući požudi tijela koja je u njima izazivala strah, a njezini su plodovi i „bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično“ – svjedoci smo nažalost da od ovih djela tijela nisu zaštićeni ni Isusovi učenici kad god se ravnaju po tijelu – dok su od tada živjeli po Duhu i po Duhu se ravnali – rekao bih da su zato govorili jezikom koji svatko razumije – a njegovi su plodovi „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.“
U duhu ovog promišljanja o djelima tijela i plodovima duha, a slušajući ono što u današnjem evanđelju Isus govori svojim učenicima i promatrajući ono što im se dogodilo nakon što se „napuniše Duha Svetoga“ na dan Pedesetnice, otkrivamo istinitost duhovske Posljednice kojom smo – uz poziv da dođe i da i nas posjeti, kao i sve one naslove s kojim smo ga počastili, ali i zamolili da postane djelotvoran u našem životu – Duh Svetome poručili: „Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.“
Doista, bez Duha Svetoga nema ničega! Posljedice njegove odsutnosti iz života ljudi su strašne. Ovo se odnosi i na nas kršćane, Crkvu, ali i sve druge ljude jer Duh Sveti u svom djelovanju nije ograničen. Dosta je vidjeti plodove tijela o kojima govori sv. Pavao, a njih nažalost vidimo ne samo u svijetu, nego i u Crkvi, i sve nam je jasno. Tonemo u ništavilo, jer smo se bez Duha Svetoga nesposobni s tim nositi, kako u našem slučaju tako i u slučaju drugih. Ali, Duh Sveti ne želi biti odsutan iz našeg života. On ne želi, a i ne može biti odsutan iz života Crkve i života nas, pojedinih kršćana. To je njegovo poslanje, poslanje koje mu je na Isusovu zamolbu povjerio Otac, da bi u nama, Crkvi, nastavio djelo spasenja koje je Isus započeo. To što se čini odsutnim, nije jer je on doista odsutan, nego jer mi ne uočavamo njegovu prisutnost i toj se prisutnosti, jer nas privlače djela tijela i ne želimo postati ljudi Duha, nismo dovoljno otvorili i stavili na raspolaganje. Možda nam, parafraziram papu Franju, njegova prisutnost čak i smeta, jer svoje crkveno i kršćansko poslanje želimo graditi na ljudskoj mudrosti i ljudskim sposobnostima. A ne uočavamo, ma kako da smo mi sposobni, da su nam naše ljudske sposobnosti nedostatne i da oslanjajući se isključivo na njih možemo utonuti samo u još veće zlo. Da bi se to promijenilo, da bi mi kršćani ponovno postali oni koji potiču promjenu svijeta prema dobru unoseći u svijet evanđeoski vrijednosni sustav, kao što su to činili kršćani onog trenutka kad se kršćanstvo počelo širiti, moramo u sebi, i kao Crkva i kao pojedinci, ponovo izgraditi veće pouzdanje u Duha Svetoga, u njegovu sposobnost da nas po svojim darovima – tradicionalno učimo da su to duh mudrosti i razuma, duh savjeta i jakosti, duh znanja i pobožnosti i duh straha Božjega – preobrazi i učini hrabrim, odlučnim i radosnim navjestiteljima Isusovog uskrsnuća. To će onda i u našem slučaju potaknuti nove Duhove, novu Pedesetnicu, naš izlazak iz zatvorenosti u naše crkvene strukture i naviknutosti koje nam nude lažnu sigurnost, i odlučan iskorak u svijet i osobito na njegove rubove, kako bismo i tamo riječima, ali i još više življenim plodovima Duha Svetoga, progovorili jezikom ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, dobrote, vjernosti, blagosti, uzdržljivosti…, koji i danas, kao i na dan Pedesetnice, svatko razumije i kojemu nisu potrebni nikakvi prevoditelji.