Svetkovina Presvetog Trojstva, 2018.
Dopustimo Duhu Božjem da nas vodi kako bismo svi bili dio Božje trojstvene obitelji Oca, Sina i Duha Svetoga!
Slavimo svetkovinu Presvetog Trojstava, promišljajući otajstvo unutarnjih odnosa u Bogu, koji je jedan u trojstvu božanskih osoba Oca, Sina i Duha Svetoga.
Nakon starozavjetnog naglaska iz Knjige Ponovljenog zakona koja nam je u današnjem ulomku prvog čitanja poručila da je Gospodin Bog jedan, gore na nebu i ovdje na zemlji i da drugoga nema, a što je popraćeno i pozivom starozavjetnom čovjeku da, želi li da mu bude dobro, bude poslušan njegovim zapovijedima, sv. Pavao nas je u Poslanici Rimljanima, na neki način, upoznao s načinom na koji i mi možemo postati dio Presvetog Trojstva, odnosno ući u Božju obitelj, a po tom ulasku i ostvariti ono dobro o kojemu je govorio starozavjetni autor. Način je Duh Sveti. Kaže sv. Pavao: „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.“ Nije, naravno, ovo naše ulaženje u unutartrojstvene Božje odnose, vođeni Duhom Božjim, isto kao što je to biti dio tih odnosa onoga koji je Sin, a koji se utjelovio u Isusu iz Nazareta. On je jedini jedinorođeni Božji Sin, rođen od Oca, Bog od Boga, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem. Ali on je postao čovjek, jedan od nas, da i mi ljudi, vođeni Duhom Svetim, možemo posvojenjem postati Božji sinovi i kćeri. On je Božji Sin po naravi. Mi smo sinovi i kćeri Božje po milosti.
Skloni smo ovo svoje biti Božji sinovi i kćeri po milosti automatski povezati sa svojim biti kršćani, koje je također milost. No, čini se da sv. Pavao ne drži da je to tako. On nije rekao da su svi koji su kršteni sinovi Božji. Ne. Rekao je svi koji su vođeni Duhom Božjim sinovi su Božji. Preduvjet za biti sin ili kći Božja je vodstvo Duha Božjega. Ali ni ovo ne dolazi u jednom trenutku i ostaje za svagda. Nije dovoljno biti kršćani da bi bili Božji sinovi i kćeri. Ne može se automatski reći da su svi koji su kršteni sinovi i kćeri Božje, kao što se automatski ne može reći da to nisu oni koji nisu kršteni. Za biti sinovi i kćeri Božje nije dovoljan jedan obred. Biti sinovi i kćeri Božje nije nešto statično. To je nešto dinamično. To je nešto što se iz obreda, koji se događa vodstvom Duha Svetoga, treba pretočiti u život i odnose koji također trebaju biti vođeni od Duha Svetoga. Sinovi i kćeri Božje su oni koji se daju voditi od Duha Božjega. To su oni koji, vođeni Duhom Božjim, ne žive više po tijelu, nagonski, nego žive po Duhu Svetome. To su oni koji ne slijede logiku ovoga svijeta, logiku sebičnosti, nego logiku evanđelja, logiku Isusa Krista. To je, to biti sinovi i kćeri Božje, zajedništvo života s Bogom, stavljajući Bogu sebe i svoj život, poput Isusa, potpuno na raspolaganje u slobodi sinova i kćeri. Nismo, kaže nam sv. Pavao, primili duh robovanja nego duh sinovstva u kojemu Boga zovemo Ocem. I on nam to jest. Imati Boga za Oca, znači biti mu slični, nasljedovati njegov očinski primjer kao što to od vječnosti čini Sin, koji nam je u svom utjelovljenju, svojim biti Sin s nama u Isusu Iz Nazareta, omogućio da i mi možemo biti sinovi i kćeri, ali i pokazao kako to vođeni Duhom Božjim, možemo iz dana u dan sve više postajati, ondje gdje nas Bog šalje i onako kako nas šalje.
A Bog nas šalje svima. U duhu tog poslanja svima, možemo razumjeti i poslanje iz današnjeg evanđelja u kojemu nas Isus, opraštajući se od nas, šalje među sve narode da bismo ih krstili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učili čuvati sve što nam je on zapovjedio. A šalje nas onako kako on to čini od početka, onako kako je to činio u Isusu iz Nazareta, šalje nas da budemo njemu slični. Šalje nas to činiti onako kako to Bog čini. Šalje nas ljubiti jer Bog ljubi. I biti milosrdni jer je Bog milosrdan. I opraštati jer Bog oprašta… Isus iz Nazareta, ono što je on govorio i čini, je Očeva slika, Božja slika, na kojoj se trebamo uvijek ponovo ogledati želimo li, vođeni Duhom Božjim, biti i ostati sinovi i kćeri Božje. Činiti ono što Bog u njemu čini, a Bog nas u njemu ljubi do kraja, do trpljenja i proslave. Ljubiti onako kako nas je on ljubio. To je naša baština. Biti, vođeni Božjim Duhom, dionici i Isusovog trpljenja i njegove proslave.
Ne možemo sami postati sinovi i kćeri Božje. To nije plod naših zasluga ili naše pravo. To je milost. Ali s Duhom Svetim možemo. On nam posreduje tu milost. Povezujući nas s Isusom i Isusa s nama, on nas povezuje i s Ocem u zajedničku obitelj Presvetog Trojstva.
Dajmo se, da bismo bili dio Božje trojstvene obitelji, Božji sinovi i kćeri, voditi od Duha Božjega kako bismo i ostali djeca Božja i baštinici Božji i subaštinici Kristovi! To u sebi uključuje i trpljenje, koje je uvijek na svoj način poslanje služenja u ljubavi, ali i proslavu koja ne počiva samo na nadi u vječno zajedništvo s Bogom, nego i vjeri da smo već sada, po Duhu Božjemu koji nas vodi dio unutartrojstvenih odnosa Oca i Sina i Duha Svetoga i u kojemu i po kojemu je Isus ispunio ono što nam je obećao, a obećao nam je: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=725
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3322