Današnja liturgija započinje pozivom na radost: ‘Radujmo se svi u Gospodinu’. Zašto? Zato što slavimo svetkovinu velikog mnoštva izabranih koji već sada sudjeluju na nebu u radosti samoga Boga. Tko su ti izabranici koje nazivamo i sveci?
U prvom redu to su oni koje je Crkva beatificirala ili kanonizirala nakon što je s pomnjom ispitala njihov život i utvrdila da su oni svoj život uskladili s ‘pravilom života’ koje je proglasio Isus Krist, a koje je u osnovnim crtama izraženo kroz program blaženstava koja su nam navještena kao današnje evanđelje. Među njima se, kako vam je poznato, nalazi i jedna blaženica iz naše biskupije, bl. Marija Propetog Isusa Petković, koje se u ovoj Godini vjere osobito spominjemo u našoj biskupiji zajedno s onim koji ju je ovdje u Dubrovniku prije deset godina proglasio blaženom, a sada je i sam blažen, počasnim građaninom našega grada bl. Ivanom Pavlom II. papom. U ovom trenutku i na ovom mjestu želim objaviti i jednu svoju želju o kojoj smo jučer raspravljali u Biskupskom ordinarijatu s predstavnicima redovničkih zajednica koje djeluju na našem području, a ta želja je da utvrdimo sve žrtve totalitarnih sustava na području dubrovačke biskupije, da između dubrovačkih žrtva totalitarnih sustava izdvojimo svjedoke vjere, a među svjedocima vjere pokušamo pronaći i one koji su, prema crkvenim kriterijima, prikladni da ih se uvrsti u postupak za proglašenje blaženima pod zajedničkim nazivom Dubrovački mučenici. Pozivam sve koji nam svojim svjedočenjem njihove svetosti, ali i svjedočanstvom o eventualnoj svetosti drugih osoba koje su živjele među nama i koje nam mogu biti uzor, mogu pomoći.
Osim beatificiranih ili kanoniziranih svetaca i onih za koje eventualno pripremamo sličan proces, sveci su i svi oni čija su imena – kako ističe Sveti otac u apostolskom pismu Vrata vjere pozivajući se na Knjigu Otkrivenja iz koje smo čuli ulomak – „vjerom … upisana u Knjigu života“ (PF 13). To su svi oni koji su s vjerom „ispovjedili ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdje god su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani“ (PF 13), ma zapravo svi oni koji su s ljubavlju sebe i svoj život stavili Bogu na raspolaganje te su, po Božjoj milosti i vlastitoj suradnji s tom Božjom milošću, uvedeni u trajnu, vječnu Božju prisutnost za koju smo stvoreni. To su nepoznati sveci koji brojem nadilaze one kanonizirane i beatificirane, a koje Crkva zbog razno raznih razloga, nekad je to samo zato što nitko nije vodio proces, nije službeno mogla uzdići na čast oltara.
Zašto ih slavimo? Slavimo ih zato što su oni istinski pobjednici i pravi uzori. Izvojevali su najvažniju i najzahtjevniju pobjedu, pobjedu nad samim sobom, nad svojim strastima, manama, sklonostima itd., koje često gospodare čovjekom, ali i pobjedu nad svijetom i njegovom logikom te Zlim koji nas uvijek iznova na najlukavije načine navodi na zlo. Borili su se protiv svega toga, da bi svoj život prilagodili evanđelju i, uz Božju pomoć, pobijedili. Više od bilo kojeg političara, glumca, pjevača, športaša i sl. – spominjem ih zbog popularnosti, a ne da bih isključio mogućnost da svetaca ima i među njima, dapače – sveci su oni koji zaslužuju da se u njih ugledamo, da ih nasljedujemo i da ih proslavimo. Sve druge slave su privremene, prolaze brzo, a njihova proslava je vječna.
Imamo li šanse da im se pridružimo, da postanemo dionici te vječne proslave? U to ne smijemo sumnjati. Svetkovina Svih svetih je proslava i naše svetosti, kao što je također i proslava svetosti naše braće i sestara, pokojnih koje smo došli pohoditi ovdje na naše groblje. Spominjemo ih u molitvi jer oni još nisu u punini postali dionici te svetosti koju čekamo. Krist nikoga ne isključuje iz svoga plana spasenja koji nam je zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer, ponavljam kao papagaj, a ponavljam jer mislim da je to u vremenu u kojemu mnogi odlaze, napuštaju Krista i njegovu Crkvu, to doista važno znati, „vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena“ (PF 1). Isus je umro za sve. On nam, međutim, svoju proslavu samo predlaže, a ne nalaže. Poziva nas: ‘Dođi i slijedi me’. Njegov program za postizanje svetosti i uvrštavanje među ono mnoštvo koje nitko ne mogaše izbrojiti iz prvog čitanja iz Knjige Otkrivenja je jasan. To je program blaženstava koja izokreću ljestvicu vrijednosti koja vlada u ovom svijetu. Svatko od nas slobodan je izabrati Krista i njegov program blaženstava ili učiniti drugačije izbore. Svatko ima pravo prihvatiti ili odbiti njegov poziv. Odluči li se netko da će ga slijediti, da prihvaća njegov program, onda to znači „krenuti na put koji traje čitav život … započinje krštenjem … a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa, koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega“ (PF 1).
Ovo, zapravo, znači učiniti ono što nam je Sveti otac poručio u homiliji na početku svoje papinske službe, čega se prisjeća i u apostolskom pismu Vrata vjere, a to je da krenemo na put da bismo izveli ljude iz pustinje i poveli ih „prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema onome koji nam daje život u punini“ (PF 2). Slaveći svetkovinu Svih svetih budimo sami usmjereni prema svetosti, ali i osobno angažirani oko toga da i drugima pokazujemo putove svetosti. Krenimo hrabro, odlučno i s vjerom prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, vjerujući njegovoj riječi, shvaćajući ozbiljno njegov program blaženstva i ono što blaženstva obećavaju trudeći se živjeti stvarnu ljubav prema svima. Prednost imaju oni koji su potrebniji naše ljubavi, a među njima su i mnoga naša pokojna braća i sestre, kojima treba naša molitva. Budemo li tako činili, u njima ćemo obiti snažne zagovornike, a onda će se jednoga dana će i za nas otvoriti nebo te ćemo i mi biti uvršteni u Božje izabranike, one veliko mnoštvo koje nitko ne mogaše izbrojiti, u svece.
Ovo je naša blažena nada koja objašnjava zašto smo u ovo misno slavlje ušli s radosnim usklikom i pozivom na radost: ‘Radujmo se svi u Gospodinu!’ Pokušajmo se u duhu te radosti u Gospodinu s vjerom koja govori da groblja nisu svršetak, vratiti u naše domove, da bismo radost povezanosti u svetosti s kojom smo se s vjerom susreli, unijeli u našu svakodnevicu, život koji živimo i koji se za spašenike, one koji vjeruju i s vjerom žive, smrću nastavlja u općinstvu svetih i vječnom zajedništvu s Trojstevnim Bogom.
Neka nam je sretna i blagoslovljena svetkovina Svih svetih!