Blagoslovljena svetkovina Svih svetih koja je i pogled na našu svetu braću i sestre kako bismo nasljedovali njihov primjer i molitva za zagovor kako bismo i mi dijelili njihovu svetost, odnosno postali Bogu slični gledajući ga kao što jest i bili ubrojeni u ono veliko mnoštvo koje nitko ne mogaše izbrojiti koje viče iza glasa: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu“ i čuje odgovor: „Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.“
Svetkovina Svih svetih*
Čini nam se, gledajući sebe i druge oko sebe, da su sveci na zemlji rijetkost. Ovaj dojam se dodatno pojačava pogledamo li sebe i druge oko sebe u svjetlu današnjeg evanđeoskog ulomka u kojemu je Isus u osam kratkih rečenica sažeo sav svoj nauk i izložio temeljne pretpostavke svetosti, a one su biti među blaženima, a blaženi su svi oni i samo oni koji svoje pouzdanje polažu isključivo u Gospodina. Takvi su blaženi jer im Bog u kojeg su se uzdali daje ono u što su se uzdali i neizmjerno više od toga.
Prvo nam današnje čitanje otvara oči da vidimo drukčije. Svetih ima bezbroj! Kaže: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine.“ U svetima iz vizije autora Knjige Otkrivenja, danas promatramo svoju braću i sestre koji su svetost već zaživjeli u svoj punini te su uvršteni u popise svetaca Katoličke Crkve. No njih je moguće izbrojiti. Zato u ovom mnoštvu vidimo i bezbrojne druge nepoznate svece i svetice, našu braću i sestre, očevi i majke, djedove i bake, prijatelje i poznanike, sve one koji su ovdje na zemlji živjeli i umrli „u Božjoj milosti i prijateljstvu“ i koji „posve očišćeni žive zajedno s Kristom … slični Bogu, jer gledaju ga kao što jest“ (KKC, 1023). Svet je svatko tko je nakon smrti postao dionik neba, koje „je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće“ (KKC, 1024)! Svecima nisu potrebne naše molitve (sv. Bernard), ali je zato nama potrebna njihova blizina, pomoć i zagovor koju dobivamo preko molitvene povezanosti s njim.
Onima koji su u potpunosti sveti s pravom možemo pridružiti i svu onu našu braću i sestre koji nas ovih dana okupljaju na našim grobljima i u molitvi, a kojih se osobito spominjemo sutra u Spomendanu vjernih mrtvih ili Dušnom danu. I oni su živjeli i umrli „u milosti i prijateljstvu s Bogom“. Ono što ih razlikuje od onih koji su već u punini svetosti je to da „iako su sigurni za svoje spasenje“, još „uvijek nisu potpuno čisti“ da bi ga u punini i ostvarili, nego su „podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost“ (KKC, 1030). Naša molitva za njih im pomaže da se pročiste i što prije postanu dionici potpune svetosti. Oni na naše molitve uzvraćaju svojom blizinom, ljubavlju i molitvenim zagovorom kako bismo i mi na našem životnom putu živjeli u milosti i prijateljstvu s Bogom i jednom s njima i svim svetima mogli „biti s Kristom“, u kojemu sveci pronalaze „svoj pravi identitet i vlastito ime.“
Ovaj molitveni zagovor nas ispunja nadom da se i mi nalazimo u onom velikom neizbrojivom mnoštvu iz Knjige Otkrivenja. O tome nam sv. Ivan govori i u ulomku iz svojoj poslanici koja nam je danas ponuđena kao drugo čitanje. Kaže: „Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo. … Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti.“ On ne govori o svecima. On govori o nama. Govori o onome što je već sad. Sad smo „djeca Božja“. A onda sv. Ivan dodaje i ono što se tiče naše budućnosti, ono što je nužna posljedica toga da smo „djeca Božja“, a to je upravo svetost. Kaže: „Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjeti ćemo ga kao što jest.“ Biti Bogu sličan, gledajući ga kao što jest! To je svetost. To je naš temeljni životni poziv u kojega se ugrađuju svi drugi pozivi! I moj poziv kao biskupa i svećenika. I tvoj kao žene i muža, majke i oca, djevojke i mladića, odgojitelja, znanstvenika, liječnika, novinara, političara…
Da bismo to i postigli, da bismo postali sveti, važno je danas shvatiti dvije stvari. Prva je da ne postoji drugi izbor nego li biti sveti. Ne biti svet znači biti vječno izgubljen, a mi to sebi jednostavno ne smijemo dozvoliti. Zato za nas, a ni za jednog čovjeka, svetost nije opcija. Svetost je, želimo li biti ostvareni kao ljudi i zauvijek istinski sretni, nužda. Dodajem ovom veoma snažnu misao Léona Bloya: “Na svijetu ima samo jedna žalost: ona ne biti svet.“
U ovu poruku se izvrsno uklapa jedno promišljenije na ovu temu pape u miru Benedikta XVI. koji poziv na svetost proširuje na sve ljude. On ovako kaže: „Ponekad se misli da bi svetost bila, privilegij rezerviran za malu skupinu izabranih. U stvarnosti, postati svetac je zadaća svakog kršćanina, dapače, možemo reći svakog čovjeka! … Sva ljudska bića su stoga pozvana na svetost koja se, u konačnici, sastoji u življenju kao sinovi Božji, u onoj „sličnosti“ s Njim, prema kojoj su bili stvoreni. Sva su ljudska bića Božji sinovi, i svi trebaju postati ono što jesu preko zahtjevnog puta slobode. Sve Bog poziva da budu dio njegovog svetog naroda. „Put“ je Krist, Sin, Svetac Božji: nitko ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14, 6).“
Ovo da je „Put“ Krist, Sin, Svetac Božji: nitko ne dolazi Ocu osim po njemu uvodi nas u drugu stvar koje danas trebamo biti svjesni, a to je da naša svetost dar. Svetost nije nešto što mi možemo postići svojim snagama. Bog je onaj koji nas može i hoće učiniti svetima. Nemoguće bi bilo biti sveti ako bismo se pouzdavali samo u svoje vlastite sposobnosti. Stavimo li, međutim, svoje pouzdanje u Boga koji nam se objavio i približio u Isusu Kristu koji „nam je svojom smrću i uskrsnućem ‘otvorio’ nebo“ (KKC, 1026), postaje nam moguće u različitim životnim okolnostima, zvanjima i zanimanjima, biti svet, odnosno da se vratimo na evanđelje, postaje nam moguće staviti svoje pouzdanje potpuno u Boga, tj. biti siromah duhom, ožalošćen, krotak, gladan i žedan pravednosti, milosrdan, čist srcem, mirotvorac i progonjen zbog pravednosti, onaj kojega Bog nagrađuje blaženstvom i svetošću.
U ovu se poruku uklapa razmišljanje pape Franje na temu kršćanske nade. On kaže: „Raj nije mjesto iz bajke, niti je to čarobni vrt. Raj je zagrljaj s Bogom, beskrajnom Ljubavlju i u njega ulazimo zahvaljujući Isusu, koji je umro na križu radi nas. Tamo gdje je Isus, tamo je milosrđe i sreća; bez njega vladaju hladnoća i tama.“
Neka nam je, uz ove misli pape Franje pune nade, koje su istovremeno i naša zadaća otvaranja Bogu i njegovoj milosti kako bismo, blagoslovljena svetkovina Svih svetih koja je i pogled na našu svetu braću i sestre kako bismo nasljedovali njihov primjer i molitva za zagovor kako bismo i mi dijelili njihovu svetost, odnosno postali Bogu slični gledajući ga kao što jest i bili ubrojeni u ono veliko mnoštvo koje nitko ne mogaše izbrojiti koje viče iza glasa: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu“ i čuje odgovor: „Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.“
* Propovijed je, uz male izmjene, izgovorana na groblju Boninovo u Dubrovniku na Svetkovinu Svih svetih 2017.