Glavna tema ovogodišnjih liturgijskih čitanja svetkovine Tijelova je savez koji je plod Božje želje da sve ljude privede k zajedništvu života sa sobom i plod čovjekovog odgovora na tu Božju želju.
Prvo čitanje nas je upoznalo sa središnjim starozavjetnim savezom, savezom koji je Bog na Sinaju sklopio s Izraelskim narodom. S jedne strane se nalazila Božja ponuda uobličena u Knjigu Saveza, koju je Mojsije pročitao Izraelcima i u kojoj je Bog izložio svoje uvjete kojih se Izrael mora držati. S druge strane se nalazio slobodan pristanak Izraelaca na ponuđene Božje uvjete: „Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.“ Svečano preuzeta obveza Izraelaca potvrđena je krvlju žrtvovanih životinja: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.“ Ova svečano preuzeta obveza će uvjetovati povijesnu sudbinu Izraela. Bude li se Izrael vršio što je obećao, Bog će ga blagosloviti, a ako prekrši obećanje izložit će se prokletstvu.
Događaj sklapanja saveza na Sinaju, pokazuje da su i Bog i Izraelci željeli sklopiti međusobni savez, ali i cjelokupna starozavjetna povijest pokazuje da je održanje toga saveza i Bogu i Izraelcima bilo nemoguće. Izraelci bi uvijek ponovo zaboravljali na Boga i njegove uvjete, a tim bi se prekidao i savez. Posljedice su poznate. Zato je Bog odlučio ponuditi novi savez koji neće moći biti prekinut. Zalog tog saveza treba biti veći od krvi žrtvovanih životinja koja nije bila učinkovita. Zato je novi savez sklopljen je u krvi Kristovoj: „Ovo je krv moja, krv saveza, koja se za mnoge prolijeva.“ U ovom novom savezu, savezu kojemu je zalog krv Isusa Krista, koji je pravi Bog i pravi čovjek, sklopljen je neraskidiv savez između Boga i čovjeka. U Isusu Kristu se dogodila i Božja ponuda saveza i naše ljudsko pristajanje na savez s Bogom. Naime, Kristova prolivena krv istovremeno u sebi sadrži i Božje uvjete saveza i naše prihvaćanje tih uvjeta. I po tom je ovaj savez i s Božje i s ljudske strane postao neopoziv. I ono što je starozavjetnom čovjeku bilo nemoguće, novozavjetnom čovjeku je u Kristu postalo moguće. O tome progovara drugo čitanje koje, odajući priznanje starozavjetnom savezu, predstavlja novi savez koji ga daleko nadilazi. To nije više savez u kojemu „krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene“, nego savez u kojemu „krv Krista – koji po Duhu vječnom sebe bez mane prinese Bogu – očisti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!“ Krist „je posrednik novog saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja iz starog saveza pozvani zadobiju obećanu baštinu.“
Novi savez je neopoziv, ali ipak nisu svi u njega uključeni. Da bi se dogodila uključenost u novi savez, potreban je i osobni pristanak. Nitko nije i ne može biti prisiljen biti dionik tog saveza koji se događa po krštenju, temeljnom sakramentu po kojemu se svatko od nas pojedinačno uključuje u novozavjetni narod Božji, u Crkvu. Onaj savez koji je jednom zauvijek sklopljen u krvi Kristovoj, a u koji smo se pojedinačno uključili po krštenju, bio bi i za nas neučinkovit da se taj savez za nas kao zajednicu, Crkvu, svaki put ponovo otajstveno ne obnavlja u euharistiji, koja je „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (LG, 11). Kad svećenik u naše ime prinosi kruh i vino i „u osobi Krista Glave“ sakramentalno ponavlja riječi: „Uzmite, ovo je tijelo moje“ i „Ovo je krv moja“, onda se svaki put ponovo otajstveno obnavlja naš savez s Bogom. Bog nam svaki put ponovo u euharistijskom otajstvu ponavlja uvjete svog saveza, koje mi svojim sudjelovanjem u euharistiji svaki put ponovio prihvaćamo. A uvjeti koje Bog od nas traži i koje u euharistiji obnavlja i mi ih prihvaćamo, svode se zapravo na jedan uvjet, a to je: „Ovo činite meni na spomen.“
„Ovo činite meni na spomen“ je jedini Božji uvjet koji u sebi uključuje slavlje euharistije, ali se u njemu potpuno ne iscrpljuje, nego se iz euharistije, koja nam to omogućuje po onim milosnim darovima koje u njoj primamo, proteže na cijeli naš kršćanski život. Cijeli naš kršćanski život treba biti obilježen euharistijom. Sv. Irenej Lionski je govorio da se slavljem euharistije „naš … način mišljenja slaže s Euharistijom, a Euharistija sa svoje strane potvrđuje naš način mišljenja.“ Sa svoja dva središnja i međusobno nedjeljiva dijela, službom riječi i euharistijskom službom, euharistija otajstveno posadašnjuje sve ono što je Bog u Isusu Kristu učini za nas, ali i nas i podsjeća na ono što smo se mi obvezali činiti u Isusu Kristu. Zato euharistija, kao potpuni Božji i ljudski dar iz ljubavi, ali i spomen–čin Isusove smrti i uskrsnuća, za nas koji je slavimo ostaje trajan poziv da se i u svojoj svakodnevici u ljubavi uskladimo s onim što slavimo i po tom usklađivanju i sami postanemo euharistija, odnosno da se, po onoj ulozi i onom poslanju koje imamo u Crkvi i svijetu, s Kristom, njim nahranjeni i napojeni, u ljubavi darivamo do kraja, ne isključujući niti dar vlastitog života, ne samo u crkvi ili jedan dan u godini, mjesecu, tjednu, nego, zahvaljujući upravo euharistiji, uvijek i svugdje gdje to Bog od nas traži i gdje nas naši bližnji trebaju.