„Euharistija nas čini pažljivima za sve oblike gladi svoje braće i sestara: gladi kruha, gladi ljubavi, gladi razumijevanja, gladi opraštanja i osobito gladi za Bogom.“ (F. Armellini)
Tijelovo, 2019.
Iako današnja svetkovina u središte liturgijske proslave stavlja Isusovu trajnu euharistijsku prisutnost kojoj se danas klanjamo i koju štujemo u procesijama, da bi i drugi mogli susresti i upoznati euharistijskog Krista, Isus zapravo nije želio svoju prisutnost u euharistiji zato da mu se klanjamo, nago da se njim hranimo. O ovom uvijek trebamo voditi računa kako se ne bismo zadovoljavali samo duhovnim hranjenjem Isusovom prisutnošću koje nam pruža štovanjem i čašćenjem Isusa u procesijama i klanjanjima, nego bismo se i hranili Isusom u pričesti. Polazeći od ovoga danas osobito želim naglasiti važnost pričesti jer to je, čini mi se, bila namjera i evanđelista koji je u današnjem evanđeoskom ulomku spomen na euharistiju povezao s događajem Isusovog čudesnog hranjenja pet tisuća ljudi. U opisu tog događaja moguće je prepoznati sve elemente euharistijskog ili misnog slavlja, ali i važnost onoga jesti, bez kojega euharistija nije i ne može biti cjelovita, jer po tom jesti Krista u euharistiji mi sve više postajemo sinovi i kćeri Božje.
Na početku bih želio podsjetiti na kontekst ovog događaja u Lukinom evanđelju, a kontekst je Isusov izbor i poslanje apostola „propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike.“ Nakon povratka i izvještaja o učinjenom, Isus je apostole pozvao na osamu u molitvu. Misa je, osobito ona nedjeljna, na neki način uvijek Isusov poziv na povlačenje u osamu i na molitvu nakon tjedna ispunjenog obvezama i poslanjem. Ali misa nije samo to, kako pokazuje ono što je uslijedilo. Evanđelist kaže da je to saznalo „mnoštvo“ i krenulo za njima. I Isus ih „primi“ te im, kako nastavlja početak današnjeg evanđelja, „govoraše o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja“. Važan je ovaj glagol „primi“ koji nije ušao u današnji evanđeoski ulomak. Taj glagol predstavlja Isusa kao domaćina. Isus, koji je za zemaljskog života bio često gost u kućama drugih ljudi, je ovdje, kao i u dvorani posljednje večere kad je ustanovio euharistiju, predstavljen kao domaćin. Isus je domaćin i u svakoj misi.
Nakon primanja „mnoštva“, koje bi u misnom slavlju moglo biti uspoređeno sa svećenikovim uvodnim pozdravom svima koji dođu, a dolaze i bogati i siromašni, i dobri i zločesti, i obrazovani i neobrazovani, i za svakoga uvijek ima mjesta i trebaju biti otvorena vrata, Isus je ulogu domaćina nastavio sam vršeći isto ono poslanje koje je ranije povjerio apostolima. Isus uvijek propovijeda s Crkvom i u Crkvi. Ipak, u misnom slavlju to čini na osobit način. Zato su čitanje evanđelja i homilija rezervirani klericima. Isus je i onaj koji u misnom slavlju ozdravlja. Dakako, to i ozdravljenje ne bismo trebali razumjeti u fizičkom, nego u duhovnom značenju, a u što se uklapa pokajnički čin koji uključuje i poziv da se nad nama i nad našom grešnošću dogodi Božje smilovanje i oproštenje.
Kao dobrom domaćinu Isusu nije dovoljno gostima ponuditi riječi o Božjem kraljevstvu. On želi i da u svakom misnom slavlju osjetimo i plodove Božjeg kraljevstva. Zato je apostolima predložio: „Podajte im vi jesti.“ Učenici misle da je rješenje za glad kupovanje. To je logika ovozemaljskog kraljevstva koju svaki dan možemo vidjeti oko sebe. Ta logika jedne čini sve bogatijima, a druge sve siromašnijima. Ne mogu iz glave istisnuti svoj posjet Johannesburgu i sirotinjskoj četvrti malih limenih sirotinjskih kućica pokraj kojih se nalazio veliki i dobro opremljeni trgovački centar. Da im oduzme sve što zarade. Isus to ne želi za svoje. To nije put prema Božjem kraljevstvu. Put prema Božje kraljevstvu je dijeljenje. Isus želi da oni koji su njegovi dijele ono što imaju. Kupovanje stvara bogataše i siromahe, a Isus želi od svojih učiniti braću i sestre. S ovim pozivom je u misi povezan obred prikazanja. Dio ovog obreda, nebitan, ali simboličan, je milostinja. U prvoj Crkvi to je bio čin kojim su bogati vjernici dijelili sa siromašnima hranu koju su zajednički blagovali. Bilo je i zloupotreba. Današnji ulomak iz Prve poslanice Korinćanima je apostolov odgovor na te zloporabe. Čini mi se, u ovom kontekstu, vrlo zanimljivim tumačenje da su i drugi nakon apostola podijelili ono što su imali. I da se umnažanje zapravo dogodilo jer se dogodilo dijeljenje.
Ovako gledano današnje evanđelje je dobra lekcija svima o vrijednosti dijeljenja, koja uvijek i ponovo može učiniti čudo umnažanja i od mnoštva, često nepovezanog, učiniti zajednicu braće i sestara. Ali euharistija nije samo to. Ona je više od toga. Ona je i trajni spomen Božje ljubavi, onoga što je Bog s nama i u nama učinio za nas. Isus nije došao samo zato da bi nas učinio braćom i sestrama. Da je želio samo to, ne bi mu trebala Crkva. Bila bi mu dovoljna neka socijalna ustanova ili humanitarna organizacija. On je došao prvenstveno da bi nas učinio Božjim sinovima i kćerima. To je njegovo prvotno poslanje. Zato on želi da svoj pogled podignemo i usmjerimo prema Bogu. Euharistija primjećuje i mora primijetiti braću i sestre, ali ona je uvijek i prije svega pogled usmjeren prema Bogu i onom što je Bog učinio i u euharistiji nastavlja čini iz ljubavi prema nama. Zato Isus u današnjem evanđeoskom ulomku nakon što „uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo“. Pogledom u nebo Isus u događaj umnažanja kruha i riba, koji predstavljaju njega samoga, uključuje Oca, prepoznajući se njegovim Sinom. Osim Oca i Sina u euharistiji je prisutan i Duh Sveti u kojem nam postaje i trajno ostaje moguće ponavljati ovo otajstvo „za nas“, a Isusu „na spomen“.
Isus želi da mi, njegova braća i sestre, po euharistiji sve više postajemo Božji sinovi i kćeri. To nam je moguće jer euharistija sakramentalno sažima Isusa, ono što je on bio i što on jest u poslušnosti Ocu i omogućuje i nama da se i mi, po Duhu Svetome, u to euharistijsko otajstvo uključimo tako što se tim otajstvom hranimo. I hraneći se tim otajstvom dozvoljavamo Isusu da nas svojom euharistijskom prisutnošću u nama oblikuje. I „čini pažljivima za sve oblike gladi svoje braće i sestara: gladi kruha, gladi ljubavi, gladi razumijevanja, gladi opraštanja i osobito gladi za Bogom“ (F. Armellini). A tim i sličnijima njemu koji se u nama i po nama želi nastaviti dijeliti, da bi i u nama i po nama svima mogao nastaviti biti brat i sestra. I u svima postati Božji sin i Božja kći. A po tome graditelj, a ne samo navjestitelj, Božjeg kraljevstva na zemlji.