Svaki nedjelje, dapače svaki dan slavimo euharistiju ili svetu misu pa se s pravom možemo upitati zašto je ovo današnje svetkovanje posebno. Mislim da se, uz privatnu objavu koja se nalazi u temelju ove svetkovine, djelomični odgovor na ovo pitanje nalazi u tradicionalnim euharistijskim procesijama. Dok se, na neki način, u svim drugim euharistijskim slavljima i pobožnostima, osim u slučaju podjeljivanja pričesti bolesnicima i popudbine umirućima, euharistijski Isus zadržava isključivo u crkvenim prostorima, u ovoj svetkovini on svečano izlazi na naše ulice da bi se približio i javno posvjedočio svoju veliku ljubav i onima koji nisu s nama, a još više onima koji su naši negdje na rubu – papa Franjo upotrebljava izraz periferija – jer mu više ne dolaze u pohode, jer se više ne hrane njegovim tijelom, a nekad su mu možda kao prvopričesnici pristupali s vjerom i povjerenjem. On im, svojim razlomljenim tijelom i prolivenom krvlju, tijelom koje krvari iz ljubavi, želi ponovo poručiti: „Ovo je tijelo moje – za vas“.
Isusovo izlaženje iz naših crkava na periferiju, da bi i onima koji su na rubu Crkve i društva predočio sakramentalno dijeljenje samoga sebe razlomljenog i raskrvavljenog u euharistiji, euharistiji kojoj je prvotna svrha da se blaguje, a ne da se svečano nosi i pokazuje u procesiji, povezuje nas s današnjim evanđeljem i čudesnim umnažanjem pet kruhova i dviju riba s kojim je Isus nahranio pet tisuća muškaraca, bez da su brojene žene i djeca, a u kojemu je tradicija uvijek gledala simboliku euharistije, a što je također poziv nama kršćanima da iziđemo na periferiju, do onih koji su na rubu. Ono što mi se, u ozračju ovih misli, čini potrebnim posebno izdvojiti iz tog evanđelja je Isusov poziv dvanaestorici apostola. Apostoli dobro uočavaju glad mnoštva, ali bez Isusa ostaju nesposobni učiniti pozitivnu promjenu. Zato im Isus kaže: ‘Podajte im vi jesti!’. I apostoli su mu stavili na raspolaganje ono malo što su imali, najprije dvije ribe i pet kruhova, a zatim samih sebe i svoje živote. I tom darom stavljenim u Isusove ruke nahranili su milijune ljudi tijekom dvadeset stoljeća. Tim što su činili nisu zapravo činili drugo nego slijedili Isusov primjer jer on nije samo govorio, nego je i činio ono što je govorio i preporučivao drugima. Čak je činio i više od toga jer on izgladnjelom mnoštvu nije podijelio samo onih pet kruhova i dvije ribe, nije im dao samo nešto, nego im je dao i daje već punih dvadeset stoljeća samoga sebe. Oni koji su svake nedjelje na misi, koji se redovito pričešćuju, sposobni su u vjeri prihvatiti i živjeti to euharistijsko otajstvo i u skladu s njim živjeti, dok su oni koji to ne čine redovito, koji su se otuđili od Krista i njegove Crkve, u opasnosti da to zaborave. Izlazeći iz crkava na ulice i trgove, dolazeći na svoj način i u sredstva društvenog priopćavanja i preko njih u naše domove, Isus ih na to želi podsjetiti, želi im poručiti da ih on voli jednako onako kako ih je volio na dan njihove prve pričesti, ma čak i više, jer bi bio spreman kad bi to bilo potrebno i ponovo umrijeti da bi oni živjeli.
Isusov poziv: „Podajte im vi jesti“ koji je uputio apostolima i koji je posvjedočio svojim primjerom, a tomu je euharistija najbolji dokaz, upućen je i nama. Kao takav on se prvenstveno odnosi na poziv Crkvi i svima nama, da ovom svijetu koji je duhovno gladan i ispražnjen ponudimo duhovnu hranu. Taj poziv se, međutim, ne može ograničiti na duhovnu dimenziju, posebno u ovim kriznim vremenima kad ljudi nisu gladni samo duhovno, nego su gladni i fizički. Zato nije dovoljno da jednom godišnje iznesemo Isusa iz naših crkava na naše ulice i trgove, nego je potrebno da ga svaki dan nosimo u sebi i životom svjedočimo svima koje susrećemo, postajući i sami euharistija, razlomljeni kruh koji se daje obliven krvlju ljubavi. Crkva nije socijalna ustanova i njezino djelovanje ne može i ne smije biti svedeno na tu dimenziju, ali ako želi biti autentična sljedbenica Isusa Krista koji se je brinuo za otkupljenje čitavog čovjeka, ta dimenzija ne može, a niti smije biti isključena iz našeg djelovanja. U situaciji u kojoj ljudi trpe zbog nepravde jer su ugrožena njihova osnovna ljudska prava, u kojoj ljudi žive ispod svakog dostojanstva, umiru od gladi i žeđi, Crkva i pojedini kršćani nemaju pravo na uobičajen odgovor da je to posao nekog drugog, da se to njih ne tiče – to bi značilo ostati na onoj razini uočavanja problema, ali nesposobnosti njegovog rješavanja kakvu su očitovala dvanestorica u evanđelju – nego trebaju biti oni koji će dizati svoj glas i činiti sve ono što je u njihovoj moći da se ukloni ili bar smanji nepravdu. ‘Podajte im vi jesti’ – kaže Isus. Možda je to što mi možemo učiniti malo. Nije važno jer Isusu će i to malo, ako mu ga velikodušno stavimo na raspolaganje, biti dovoljno da izazove neočekivanu promjenu i od nemogućeg učini moguće.
Koliko je važno ono naše malo i kako to naše malo može učiniti puno u Isusovim rukama, pa čak i promijeniti svijet u kojemu smo poslani živjeti euharistiju, dočarati će nam priča Bruna Ferrera o alkoholičaru i, po mišljenju mnogih, nepopravljivu pijancu, Ivanu koji se dirnut dobrotom volontera u Centru za beskućnike potpuno promijenio i od alkoholičara postao najljubazniji čovjek od svih koje su djelatnici i posjetitelji ustanove upoznali. Nije bilo posla koji on ne bi prihvatio i zdušno obavio. Kad bi nekom pijancu pozlilo, očistio bi sobu, rado bi oprao prljave zahode. Sve je s osmjehom na licu i nehinjenom zahvalnošću jer je dobio mogućnost učiniti dobro. Na njegovu pomoć su mogli računati svi. Bio je jednostavno pri ruci svima kojima je pomoć bila potrebna. Jedne večeri kapelan Centra je imao misu i propovijed preko koje je okupljene štićenike doma pozvao na obraćenje i promjenu života. Dok je govorio jedan štićenik je iznenada potrčao pred oltar, bacio se na koljena i počeo vikati: ‘Bože, Bože moj, učini da i ja postanem kao Ivan! Daj da budem kao Ivan!“ Kapelan ga je podigao i toplo mu rekao: „Sinko dragi, zar ne bi bilo bolje da moliš da budeš kao Isus?“ Štićenik ga je začuđeno pogledao i upitao: „Ma zar je Isus doista bio kao naš Ivan?“
Danas u euharistijskim procesijama izlazimo iz naših crkava da ljudima našeg vremena pokažemo tko je Isus, da im pokažemo da je on zaista onaj koji ništa ne uzima, a sve daje, daje do kraja, dajući nam se za hranu u prilikama kruha i vina. To je dobro i to trebamo nastaviti činiti, ali to neće i ne može biti dovoljno ako ga istovremeno ne ponesemo i u nama, u živote naših obitelji, susjedstva, radnih mjesta, škole, politike, medija, da bi i tamo bio prepoznatljiv, da bi ljudi gledajući u nas u nama prepoznali njega. Svijet o Isus Kristu ima puno predrasuda i malo pravih spoznaja. Najbolje ćemo im pokazati tko je doista Isus Krist i razbiti predrasude koje imaju o nama, o Crkvi, budemo li autentični svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi svojim riječima, ali i još više od riječi, svojim životom. Sluga Božji papa Pavao VI. je govorio da našem svijetu nisu potrebni propovjednici, nego svjedoci. Pa budimo svjedoci! I ja i ti. Budimo euharistija drugima, Isus koji se lomi, krvari i daje. Budimo Isus koji primjećuje potrebne, ali i oni koji znaju da nije dosta samo uočiti, nego da je potrebno i nešto učiniti. Isusa nam svima jasno i glasno ponavlja: „Podajte im vi jesti!“ U onoj mjeri u kojoj se odazovemo ovom Isusovom pozivu približiti ćemo im Isusa, ljudi će njega željeti slijediti jer smo im mi vlastitim primjerom uspjeli razbiti predrasude i, poput bivšeg alkoholičara Ivana iz naše priče, pokazali kakav je Isus doista, kako izgleda jer, zaključuje Bruno Ferrero svoju priču, „kad bi te netko upitao: ‘Kako izgleda kršćanin?’ – a ja dodajem i pitanje kako izgleda Isus – jedini bi prihvatljiv odgovor bio: ‘POGLEDAJ MENE!“