U organizaciji udruge Hrvatska za život i Ureda za brak i obitelj dubrovačke biskupije u utorak, 13. ožujka, na petu obljetnicu pontifikata pape Franje, održana je tribina „Oprostom oslobođene“ koja predstavlja program za iscjeljenje rana pobačaja.
Na tribini su govorili don Stanko Lasić, župnik katedralne župe u Dubrovniku i profesor moralne teologije, Jelena Burazin, psiholog i psihoterapeut te voditeljica Ureda za brak i obitelj Splitsko-makarske nadbiskupije i Lidija Dugan, provoditeljica programa „Oprostom oslobođene“.
Predavači su svatko iz svoga kuta govorili o ovoj zahtjevnoj temi jer „oslobođenje“ koje se događa ovim programom nije vezano samo za one žene koje su počinile namjerni pobačaj nego je namijenjen i onima koje su imale spontani pobačaj.
Dr. Lasić je istaknuo kako u Svetom pismu ne nailazimo na pitanje pobačaja jer je za židovski narod dijete bilo Božji blagoslov i nagrada, te oni roditelji koji su imali veliko potomstvo su se smatrali od Boga blagoslovljenima. Poslije kroz povijest pobačaji su se događali ali su bili kažnjivi i to visokim kaznama. Podsjetio je da je u Francuskoj u 18. stoljeća pobačaj bio kažnjavan smrću, a zatim je kazna „ublažena“ na 10 godina zatvora. S Drugim vatikanskim saborom ova tema dobiva više na važnosti jer izgleda da tek s modernim vremenom pobačaj postaje zakonom dopušten. Istaknuo je kako je Drugi vatikanski sabor pobačaj nazvao „gnjusni zločin“ jer ubojstvo je zločin, ubojstvo čovjeka je težak zločin dok je ubojstvo čovjeka koji se ne može braniti „gnjusan zločin“.
Ne postoji dijagnoza postabortivni sindrom, ali…
Psihoterapeutkinja Burazin je istaknula kako ne postoji dijagnoza postabortivni sindrom te da su ga prvi put upotrijebili „Anne Speckhard i Vincent Rue 1992. godine“. Naime, „postabortivni sindrom ne nalazimo kao dijagnozu u psihijatrijskom priručniku za dijagnostiku statistiku DSM-5, kao skup povezanih uvijek istih simptoma koji se pojavljuju zajedno kod bilo koje osobe koja je učinila pobačaj. Niti se u psihološkoj literaturi može naći na termin kao takav, jer žene koje pate zbog pobačaja kreiraju razne simptome koji ukazuju na psihijatrijske poremećaje (dobiju neku psihijatrijsku dijagnozu koju godinama nose, dobiju terapiju, liječenje), a ne povezuju ih – ni one same, a ni stručnjaci – s izborom koji su napravile i teško je utvrditi da su se simptomi pojavili kao posljedica odluke o pobačaju“.
Nadalje je istaknula kako postoje brojni simptomi postabortivnog sindroma a s nekima se susrela u svojoj 16 godišnjoj praksi kao što su: ponavljajuće sjećanje na traumatski događaj (sjećanje na postupak pobačaja, osoblje bolnice, postelje na kojoj su ležali, injekcije, lica osoba koje su ih pratile…), uznemirujući snovi (sjećanje na medicinsku sestru koja je dala pilulu i posudu u koju mora izbacit plod, kosturi beba…), tjeskoba ili anksioznost koja se očituje kao psihičko stanje napetosti i nemira, te psihosomatska reakcija (vrtoglavica, lupanje srca, želučane smetnje, glavobolje itd.). Žene nastoje izbjegavati podražaje koji su povezani s pobačajem, te se često udaljavaju od ljudi koje percipiraju kao one koji su doprinijeli takvoj odluci, često dolazi do negativne promjene kognicije i raspoloženja – ustraju u stanju negativnih emocija (npr. strah, ljutnja, sram, krivnja), imaju trajni osjećaj odvojenosti i otuđenosti od drugih, trajnu nemogućnost doživljavanja pozitivnih emocija kao da se kod njih sve ugasilo, kao da je ona umrla, a ne samo dijete. Za većinu stvari postaju hladne i ravnodušne, istraživanja pokazuju da odnosi pucaju, brakovi se raspadaju, često se gubi spolni nagon, često pate od nesanice i gubitka apetita ili povećanog apetita. Neke od njih posebnu patnju doživljavaju oko godišnjice pobačaja ili oko datuma kad se pobačeno dijete trebalo roditi. Postoje brojna svjedočanstva žena da unatoč prividu normalnog funkcioniranja u životu i dvadeset godina nakon odluke o pobačaju ne spavaju, osjećaju krivnju, tugu i duboku bol, osjećaju silnu zabrinutost za djecu koju su kasnije rodile, patološki se vežu za živu djecu. Imaju problema s konzumiranjem alkohola ili droga da bi na taj način izašle na kraj s bolnim sjećanjima na pobačaj.
Burazin je dalje kazala kako je važno da svatko od nas bude svjestan da je Božji zakon zapisan u svakom ljudskom srcu i da kršenje tog zakona u ljudima stvara nemir i frustracije koje bole. Bole žene, ali bole i muškarce, očeve te pobačene djece, koje također možemo susresti u savjetovalištima i u ispovjedaonicama, pa se može reći i da postoje i muškarci koji obole od postabortivnog sindroma. Zaključujući je istaknula kako „žene i muškarci zaslužuju puno više od prava na pobačaj. Žene i muškarci zaslužuju informacije koji će ih osvijestiti da su oni ti koji mogu učiniti od svog života remek djelo“, kako je prije 20 godina u Solinu kazao sv. Ivan Pavao II.
Program “Oprostom oslobođene”
Predavanje Lidije Dugan bilo je svojevrsno svjedočanstvo kako je nastao program „Oprostom oslobođene“, što su bile vodilje u njezinoj nakani, te načini na koji rade. Nadovezujući se na rečenicu prof. Burazin koja je istakla da, iako je ona psiholog, i sama smatra da u ovim slučajevima pored psihologa ženama i muškarcima je veoma potreban svećenik koji će im približiti Božju ljubav i oproštenje. Ovaj program vezan je uz Sveto pismo te moleći, meditirajući nad svetopisamskim tekstovima i razmatrajući u tišini osobe se povežu sa svojim djetetom i oproste si. Jer čest je slučaj da osobe, iako su išle na ispovijed i grijeh im je oprošten, ne uspijevaju oprostiti same sebi te se kroz ovaj program događa oproštenje, rana zacjeljuje. ožiljak postaje podnošljiviji. Iskustvo mama koje su imale spontani pobačaj je to da se napokon povežu sa svojom bebom te više ne potiskuju taj događaj nego počnu i to dijete brojati među svojom djecom i isticati kako imaju svog anđela na nebu. Dugan je govorila o načinu konkretne pomoći osobama koje su se našle u teškoćama i dvoumile se o pobačaju. Istaknula je dobru suradnju s p. Markom Glogovićem te kako su pomogli nekim osobama upravo zahvaljujući p. Glogoviću i Božjoj providnosti.
Nakon izlaganja nazočni su postavljali pitanja predavačima te ostali dugo u neformalnom razgovoru o ovoj problematici.
Vikica Vujica