Stručni skup pod nazivom „Podrška obitelji u krizi“ na kojem su sudjelovali djelatnici bračnih i obiteljskih savjetovališta iz hrvatskih nad/biskupija, među kojima i Obiteljskog savjetovališta Dubrovačke biskupije, bio je održan u petak, 29. i subotu, 30. rujna u Valbandonu, u Odmaralištu Ministarstva unutarnjih poslova, u organizaciji Caritasa Porečke i Pulske biskupije, te uz suorganizaciju pulske Policijske kapelanije “Bl. Miroslav Bulešić”.
Na skupu se, kako izvješćuju na mrežnim stranicama Porečke i Pulske biskupije, okupilo 35 djelatnika bračnih i obiteljskih savjetovališta iz svih nadbiskupija i biskupija u Hrvatskoj gdje se nalaze savjetovališta (Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka, Ogulin, Zagreb, Varaždin, Požega, Slavonski Brod, Osijek, Krk) te iz Bosne i Hercegovine. Uz njih se okupio još četrdesetak zainteresiranih mahom iz struke: centara za socijalnu skrb i srodnih institucija, no i jedan lijepi broj zdravstvenih i prosvjetnih djelatnika kojima ta tematika često predstavlja izazov u radu s ljudima.
Nakon uvodnih govora i pozdrava, tijekom kojih se okupljenima, između ostalih obratio i porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, skup je započeo prof. dr. Pero Aračić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, predavanjem na temu “Ranjeni brakovi, obitelji i djeca: crkveni i društveni rad”. On je na početku razlučio i definirao pojmove rastave i razvoda te iznio poražavajuće statističke činjenice prema kojima je u 2014. godini na tisuću sklopljenih brakova njih 339 završilo razvodom. Iznio je i ogromne brojeve djece koja su zahvaćena traumom razvoda roditelja, od 3888 iz 1970. godine taj se broj, na primjer, za 2013. povećao na 5594, a u cijelom tom razdoblju broj djece zahvaćene traumom razvoda iznosi čak 186 tisuća! To jasno govori da u promišljanja i istraživanja o razvodima treba obratiti posebnu, veliku pozornost na djecu. Rastava i razvod ima utjecaja u prvom redu na zdravlje djece i njihov doživljaj međuljudskih odnosa općenito, na njihov koncept braka i obitelji, djeca pogođena rastavom roditelja sklonija su rastavama u vlastitom braku. Razvod, naravno, ima značajne utjecaje i na sve aspekte života supružnika. Prof. Aračić je pojasnio da u radu s pojedinim osobama koje se nađu u takvim situacijama temeljni pristup treba biti – saslušati s poštovanjem i ljubavlju, po Isusovom primjeru na putu za Emaus. Crkva svoje članove, svećenike, redovnike i vjernike laike mora uvesti u to umijeće praćenja drugoga, kako bi svi naučili „izuti svoje sandale pred svetim tlom drugoga“, istaknuo je predavač. Izložio je zatim 12 koraka procesa pomirenja na kojem je potrebno pratiti osobu koja se nalazi u procesu rastave, bilo da ishod bude okončanje ili obnova odnosa, te napomenuo smjernice djelovanja s ciljem njihove integracije u zajednicu. Prof. Aračić je naglasio kako je tkivo naroda i tkivo Crkve postalo bolesno te je potrebno razvijati senzibilitet i pratiti situaciju, a posebno razlučivanje je je nužno za pastoralno praćenje razvedenih, rastavljenih i ostavljenih. Treba prije svega vrednovati patnju onih koji su nepravedno pretrpjeli rastavu ili razvod, ili ih je bračni drug napustio, ili su zbog zlostavljanja od strane bračnog druga bili prisiljeni prekinuti zajednički život. Da bi se sve to moglo poziva se na „nužnost pastorala pomirenja i posredovanja također uz pomoć prihvatilišnih centara koje treba osnovati u biskupijama. Papa Franjo poziva Crkvu i crkvene zajednice da „naprave bolničke šatore“, jer su joj mnogi izranjeni u svakom smislu pa su potrebni „medicinari“, „specijalisti“, pomoćno osoblje, jer svaki treći brak puta dvije osobe i barem jedno dijete, su ranjeni i to traumom, koju vrijeme ne liječi, zaključio je prof. Aračić.
Uslijedilo je predavanje prof. dr. Marine Ajduković, s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja je izložila izuzetno aktualnu temu “Kako podržavati siromašne obitelji s djecom: Ljudska i društvena odgovornost svih društvenih dionika”. Prof. Ajduković je na početku raščlanila pojmove apsolutnog (ekstremnog) i relativnog siromaštva. Prvo znači nedostatak osnovnih potrepština za život, a drugo je znatno slabiji opći životni standard u odnosu na prosjek zemlje u kojoj osoba živi. Spomenuta je i kategorija „novog“ siromaštva u Hrvatskoj koje je rezultat ekonomske i gospodarske krize koja je započela 2009. godine. Sagledan je pojam siromaštva djece, koja dijele sudbinu roditelja u poteškoćama, te koja svoje razvojne potrebe mogu ostvariti samo uz brigu roditelja i društva. Analizom recentnih znanstvenih istraživanja prof. Ajduković je istaknula nekoliko ključnih spoznaja: u Republici Hrvatskoj oko 5% predškolske djece, od oko 300.000 sveukupnog broja predškolske djece, koja čine oko 7% stanovništva i preko 36% ukupnog broja maloljetnih osoba, živi u obiteljima koja koriste naknade socijalne pomoći. U najnepovoljnijoj situaciji su predškolska djeca koja žive u kućanstvima bez zaposlenih ili u kućanstvima u kojima se roditelji i odrasli isključivo bave poljoprivredom (svako treće siromašno predškolsko dijete živi u obitelji u kojima nema zaposlenih ili u obiteljima u kojima se roditelji bave isključivo poljoprivredom). U tim je podatcima izuzetno zabrinjavajuće da 1/5 predškolske djece u RH živi ispod praga relativnog siromaštva, riječ je o oko 60 000 djece, a u uvjetima ekstremnog siromaštva živi oko 5-8%, ili čak 5 000 djece. Iznesen je podatak da je zaposlenost obaju roditelja ključni čimbenik u borbi protiv dječjeg siromaštva, ako su oba roditelja zaposlena u punom radnom vremenu izvan poljoprivrede, rizik siromaštva je ispod 5%. U nastavku predavanja sagledan je niz psiholoških i socioloških aspekata koji rezultiraju iz istraživanja o siromaštvu. Izneseni su prijedlozi pristupanja konkretnim problematikama s različitih razina koje imaju mogućnosti konkretnog djelovanja. Poseban naglasak stavljen je na pogled iz perspektive Caritasa te je u tom smislu prof. Ajduković zaključila: „Mislim da bi bilo potrebnije da i strukovna udruženja u suradnji s neprofitnim pružateljima socijalnih usluga naprave veći kontinuirani pritisak, a ne, kako je uvriježeno, da smo samo u božićno vrijeme svi nekako osjetljivi za socijalne teme. To potraje tek tih par dana, no tu su djeca i roditelji koji 365 dana imaju taj problem. Tu bi trebalo kontinuirano vršiti pritisak i ukazivati na problem siromaštva, a on je doista velik i ozbiljan, bez obzira na to što medijima to nije previše zanimljiva priča. Ključnu ulogu trebala bi odigrati u prvom redu Vlada preko svojih nadležnih ministarstava, trebala bi se konkretno zajednički osigurati sredstva, te omogućiti efikasno djelovanje putem specifičnih institucija i službi.
Izv. prof. Slavica Blažeka Kokorić s Pravnog fakulteta u Zagrebu izrekla je predavanje pod naslovom “Kako podržati obitelj u suočavanju sa suvremenim rizicima – izgradnja učinkovitih modela podrške”. Ona je istaknula kako među razlozima krize suvremene obitelji stoje novi demografski trendovi i nove obiteljske strukture te pojačane teškoće u realizaciji kvalitetnih obiteljskih odnosa u datim novonastalim društveno socijalnim okolnostima. Naglasila je i analizirala visoka očekivanja od obitelji danas, vezano za razne aspekte: reproduktivnu i socijalizacijsku ulogu, skrb o starima i nemoćnima, emocionalnu funkciju obitelji, te istaknula paradoks da unatoč velikim očekivanjima od braka i obiteljskog života sve su više stope razvoda. Razmotrila je potom ulogu individualizacije i drugih faktora u teškoćama u realizaciji kvalitetnih partnerskih i obiteljskih odnosa. Nakon definiranja sve brojnijih faktora koji doprinose poteškoćama u razvoju pravilnih obiteljskih odnosa prof. Kokorić je navela i obrazložila nekoliko korisnih smjernica u razvijanju pristupa u radu s obiteljima kroz pomaganje prepoznavanja problema te poticanje pozitivnog pristupa na u raznim aspektima obiteljske interakcije. Efikasni modeli podrške obitelji trebaju biti holistički usmjereni, bazirati se na interdisciplinarnoj suradnji te u sebi sadržavati različite programe i intervencije usmjerene na sljedeće aspekte: jačanje obiteljskih resursa, stvaranje podržavajućeg okruženja u kojem će obitelj imati priliku njegovati svoje zajedništvo, podizanje motivacije kod članova obitelji i društva da se unatoč preprekama isplati ulagati u obiteljsko zajedništvo te pružanje podrške obiteljima u razvoju znanja i vještina kako se nositi s različitim izazovima.
Posljednje izlaganje prvoga dana simpozija održao je vlč. mr. sc. Ilija Jakovljević, sudac pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu prvog stupnja u Rijeci koji je u izlaganju pod nazivom “Pravno-pastoralna briga za rastavljene u svjetlu nauka pape Franje” okupljenima prikazao najčešće i najveće poteškoće sa kojima se susreću osobe koje pokrenu postupak za proglašenje ništavnosti ženidbe. Napose je istaknuo nužnost bolje suradnje obiteljskih savjetovališta i ženidbenih sudova u što efikasnijem rješavanju sporova, ali nadasve u olakšavanju traume prolaska kroz proces pokretanja i odvijanja postupka za proglašenje ništavnosti ženidbe. Naglasio je i potrebu bolje kadrovske organizacije u pružanju prve savjetodavne usluge osobama koje žele pokrenuti postupak, jer se sadašnji model, gdje je veći dio praćenja osoba povjeren župnicima, zbog šire organizacijske strukture, nije pokazao posebno uspješnim.
U subotu, drugog dana simpozija, sadržaji su bili fokusirani na djelatnost i rad bračnih i obiteljskih savjetovališta u biskupijama i nadbiskupijama. Supervizija djelatnika i suradnika BIOS-a u tri supervizijske grupe održana je pod vodstvom tri supervizora: Marine Ajduković, Ines Puhar i Irene Krajcar.
Susret je završen internim susretom djelatnika i suradnika BIOS-a koji su praktično nastojali sagledati budućnost BIOS-a u Hrvatskoj, te se o tome razvila diskusija. Brojnost psihologa, pedagoga, liječnika obiteljske medicine kao i prosvjetnih djelatnika koji su osim djelatnika biskupijskih i nadbiskupijskih bračnih i obiteljskih savjetovališta sudjelovali na simpoziju pokazatelj je velikog interesa zbog konkretne prisutnosti obiteljske problematike u radu s ljudima, a izvanredno pozitivni osvrti i čestitke sudionika organizatorima odraz su uspjeha simpozija i nadasve dobar izbor teme i predavača.