Dr. don Niko Kličan pokopan je u petak, 26. listopada u rodnom Pridvorju. Misu zadušnicu uz koncelebraciju dijecezanskih svećenika i redovnika u župnoj crkvi sv. Srđa i Baha predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, a obred sprovoda mjesni župnik don Stipo Miloš. Posljednjem ispraćaju nazočila je rodbina pokojnika kao i mještani te oni koji su ga poznavali. Riječi oproštaja uputili su umirovljeni svećenik don Ivo Đanović te župnik Miloš uime župne zajednice.
U svjetlu liturgijskih čitanja biskup Uzinić je sagledao život pokojnog don Nika i trenutak oproštaja od njega. Izrazio je nadu da je pokojnik ovdje na zemlji uspio srediti svoje račune i otarasiti se ‘tužitelja’ i da je došao Bogu da primi nagradu, kako stoji u prvom čitanju, kao i svi oni koji su znali za svog života s poniznošću, blagošću, strpljivošću živjeti dostojno svoj poziv. „A taj poziv je bio poziv na život, poziv na biti kršćanin i unutar tog kršćanskog poziva poziv na svećeništvo koje je obilježilo njegov život te je do te mjere sraslo s njegovim imenom te ga uvijek zovemo don Niko“, rekao je dubrovački biskup.
Tumačeći evanđeoski ulomak biskup se zadržao na prvom dijelu u kojem Isus prigovara ljudima svog vremena da znaju čitati znakove koje im pokazuje priroda a ne znaju čitati svoje vrijeme, rekavši da su te riječi bile nadahnuće svetom papi Ivanu XXIII. za obnovu Crkve Drugim vatikanskim koncilom. Dodao je kako je i naša zadaća čitati znakove vremena, a pokojni don Niko je to znao. Potom je biskup izdvojio tri znaka vremena koji se mogu prepoznati u pokojnikovoj smrti.
Smrt posljednjeg svećenika iz ove župe nam je svojevrstan znak vremena nad kojim se moramo zamisliti pitajući se zašto se danas ne događa odgovaranje na svećenički, ali i bilo koji drugi, poziv, ustvrdio je biskup te nastavio: „Kao da nas je duh ovog vremena, duh materijalizma i upućenosti samo na sebe, zarobio i ne daje nam da sebe i svoj život stavimo u službu drugih.“
Drugi znak prepoznaje se u sličnosti don Nikova života i današnje situacije. Don Niko je započeo svećenički život u Dubrovačkoj biskupiji pa onda zbog raznih razloga otišao u svijet. Taj njegov čin govori o dubrovačkoj Crkvi tog trenutka ali i pokojnikovoj želji da se negdje drugdje daruje na drugačiji način. „I u našem današnjem društvu mnogi mladi danas zbog različitih razloga žele otići iz Hrvatske i tražiti život negdje drugdje. Trebamo se upitati što nismo napravili kako treba. Što trebamo promijeniti? Gdje je onaj zanos s kojim su mnogi kretali u obranu slobode i ginuli, a danas mnogi ostavljaju to sve i idu u tuđinu?“
Biskup se prisjetio i par svojih susreta s don Nikom, među kojima je i susret s njim na njegovom bolesničkom krevetu, te posvjedočio kako je pokojnik rekao da nema straha pred smrću, da je svjestan prolaznosti ovog života i da je spreman za susret s Gospodinom. Jedini strah koji je izrazio bio je strah od samoće. „Vjerujem da je taj njegov strah i njegovo čitanje znakova Gospodin vidio kao molitvu“, kazao je biskup i dodao: „Neka njegova smrt i svakom od nas bude znak da nismo stvoreni za ovaj svijet, da će i za nas doći trenutak smrti. Neka nam to bude poticaj da se ne bojimo vječnosti nego da se za nju pripremimo, ali i da se možda bojimo samoće kako bismo svoj život stavili u službu drugima.“ Svojim molitvama i kršćanskom solidarnošću danas pokazujemo don Niku da nije sam, da smo dio iste Crkve.
Od pokojnika se na kraju mise oprostio don Ivo Đanović koji je izrazio sućut tugujućoj rodbini i svima onima koji za pokojnikom tuguju. „U srcu se otvorila rana dublja nego grobna jama“, kazao je te dodao kako ta rana boli cijele Konavle. Spomenuo je i kako je on samo poznavao 15 svećenika Konavljana, a sada su na životu dvojica, don Miho Demović i don Miho Litić. Prisjetio se 1965. godine kada je preuzeo službu na ovoj župi i dviju mladih misa već prvih dviju godina svoje službe. Tome je dodao i radostan događaj svećeničkog ređenja don Josipa Mazarekića 1976. godine. Dijeleći s okupljenima neka sjećanja Đanović je citirao i pokojnikove riječi: „Iako sam veliki dio života proveo u Beču, srce mi je ipak ostalo u Konavlima, posebno u Pridvorju. Ispunio sam ipak Kristovu zapovijed: Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje.“ Nabrojavši kako je pokojnik propovijedao u Italiji, Engleskoj, Njemačkoj, Americi i Austriji, istaknuo je kako mu je najdraže bilo propovijedati na materinskom jeziku. Svećenik Đanović je također govorio o pokojnikovoj ljubavi prema domovini, prema Konavlima, njegovoj učenosti koja se ogledala u doktoratu društvenih znanosti na Gregorijani, te o njegovoj angažiranosti za sunarodnjake u tuđini koja se očitovala i u tome da je osnovao i bio predsjednik Matice Hrvatske u Beču. Uz sve to je ostao jednostavan i na šalu spreman.
„Dragi Konavljani i Konavoke, lijepo je i pohvalno što s dužnim pijetetom ispraćate svoje svećenike… ali će biti daleko bolje i ljepše kada uskoro, nadamo se, na mladoj misli zapjevamo svi pjesmu ljubavi i sreće u Konavlima“, zaključio je don Ivo Đanović.
Uime župne zajednice od pokojnika se oprostio župnik Miloš te zahvalio svima koji su se došli u molitvi i bratskoj sućuti oprostiti od pokojnika. Smrću don Nikovom nije ništa oduzeto nego njegova zemaljska prisutnost, a ona se po tajni vjere nadomješta čvrstim pristankom uz uskrsnuće, kazao je. To je ono što vjernicima otvara perspektive vječnosti i ne da im da tuguju beskraja, nego da njihova tuga bude ljudska.
Niko Kličan rođen je 21. svibnja 1938. u Pridvorju od roditelja Boža i Nike rođ. Cikut. Nakon gimnazije u Dubrovniku i teologije u Zagrebu, zaređen je u Dubrovniku 27. lipnja 1965. godine, a 4. srpnja iste godine u Pridvorju je slavio mladu misu.
Tijekom 1966. godine don Niko je bio u pastoralnoj službi u Suđurđu. Slijedeće 1967. godine otišao je na postdiplomski studij u Rim. Na Gregorijani je studirao društvene znanosti te je doktorirao 1975. godine. Vratio se u biskupiju sa željom da radi kao profesor. Preuzeo je župu u Trstenom, te je u isto vrijeme asistirao na teološkom fakultetu u Zagrebu. Zbog teške spojivosti tih dviju službi don Niko je uskoro otišao u Beč i tamo nastavio svoje svećeničko i profesorsko djelovanje. Iz Dubrovačke biskupije ekskardiniran je 2001. godine i inkardiniran je u Bečku nadbiskupiju. Osnivač je, a bio je više godine i predsjednik, Matice hrvatske u Beču. Na blagdan sv. Antuna 2015. godine u svom rodnom Pridvorju u Konavlima zlatnom misom proslavio je 50. obljetnicu svećeničke službe.
A.T.
Fotografije: svećenici