U samostanskoj crkvi franjevačkog samostana u Pridvorju 5. rujna slavljena je sprovodna misa i obred ukopa fra Marijana Balda Zlovečere. Misu je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s provincijalom Franjevačke provincije sv. Jeronima fra Andrijom Bilokapićem i 30-ak svećenika Dubrovačke biskupije i fra Marijanove subraće franjevaca.
Biskup je u svojoj propovijedi naglasio da je sprovodno slavlje „izraz našeg osobnog poštovanja prema fra Marijanu i zahvalnosti što je svojim životom činio bogatijim naš svijet i vrijeme, ali i poštovanja prema svima onima koji su, jer primjećuju da je svijet od sada siromašniji za fra Marijanovu prisutnost, pogođeni njegovim odlaskom, a to je uvjeren sam prije svega njegova rodbina i njegova Franjevačka provincija sv. Jeronima na čelu s poštovanim provincijalom fra Andrijom Bilokapićem i osobito Franjevački samostan u Dubrovniku.“ Naglasio je i da za nas kršćane sprovodno slavlje ipak nije samo izraz poštovanja, sućuti i zahvalnosti: „Ono je i nešto puno više. Ono je izraz naše kršćanske vjere i nade, vjere da je Isus Krist umro i uskrsnuo od mrtvih i nade da ćemo i mi, a u kontekstu ovog sprovodnog slavlja fra Marijan koji je tu istinu propovijedao, toj istini poklonio svoj život i s čvrstom vjerom u tu isinu umro, s njim suuskrsnuti na vječni život.“ Osvrćući se na činjenicu manjka zvanja u Dubrovačkoj biskupiji, biskup se prisjetio da je pokojnik bio „jedan od onih rijetkih preostalih svećenika koji potječu iz ove biskupije što govori o vremenima kojih više nema, vremenima kad je vjera na ovim našim prostorima bila manje tradicija, a više življena vjera koja je usmjeravala sve naše djelovanje.“ Tražeći uzroke te promjene, biskup odgovore nalazi u evanđelju: „Možda nam ovu razliku između vjere onog vremena koje je davalo zvanja i ovog vremena koje ih ne daje, može približiti i ovo današnje evanđelje koje pokazuje dva tipa vjere. Prvi tip vjere je onaj površni, koji se zaustavlja na ozdravljenjima. To je tip vjere koji hrli iz svetišta u svetište, koji nikad ne prihvaća bolest i smrt kao naravne pojave. Isus ozdravlja i ljudi ga žele vidjeti samo na toj razini. On je onaj koji im treba da bi im dao ono što im je potrebno za ovozemaljski život. Zdravlje je najvažnije! Da nas ne dodirne zlo, to nam je potrebno! I zato nam treba Isus! I zato se zaustavljamo samo na tjelesnom i ovozemaljskom. Ovaj tip vjere uzima, ali ne daje. Isusa bi, kao uslužni servis, htio zadržati samo za sebe. Isus se, međutim, ne da zarobiti. On ima drugačiji plan. To je drugi tip vjere koji neće ozdraviti bolesnike, neće odagnati sve zlo, ali hoće nešto još važnije i vrjednije od toga jer bolest se vraća, smrt će prije ili kasnije ponovno pokucati na naša vrata, hoće nas naučiti s vjerom se suočavati s bolešću, s nadom gledati u smrt.” Na samom kraju propovijedi biskup je zahvalio fra Marijanu: “Vama fra Marijane hvala što ste nam svojim primjerom vjere i nade koju nije mogla ugušiti ni ljudska mržnja, ni ovozemaljske nedaće i bolesti, ucrtali put prema vječnoj ljubavi gdje se sada, uvjereni smo, nalazite u zajedništvu s našim uskrsnulim Gospodinom i svim svetima. Neka Vam je sretno i blagoslovljeno!“
Na kraju mise provincijal Bilokapić naglasio je kako je potrebno moliti za fra Marijanove nasljednike, one koji će raditi na Božjoj njivi. Također, zahvalio je svima koji su se o fra Marijanu brinuli u trenucima njegove bolesti. Nakon mise procesija se s tijelom pokojnika uputila na groblje uz crkvu gdje je pokojnik uz sprovodne obrede, koje je predvodio provincijal Bilokapić, pokopan.
Šime Zupčić