Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je u ponedjeljak, 23. siječnja, u župi sv. Mihovila arkanđela u Prološcu sprovodne obrede za preminulog svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije don Marinka Bilića. U koncelebraciji je bilo oko 30 svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije predvođenih pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem, generalnim vikarom Dubrovačke biskupije mons. Petrom Palićem i uz nazočnost pokojnikove rodbine i župljana, redovnica i bogoslova.
U homiliji je biskup Uzinić kazao kako su posljednjih pet-šest godina pokojnog don Marinka bili zaista Veliki petak. Bio je raspet na krevetu, u sestri Danici imao je svoju Veroniku koja mu je iz sata u sat, iz dana u dan otirala lice, kao što je u svećenicima i djelatnicima u Svećeničkom domu kao i drugim svećenicima koji su ga posjećivali imao Šimuna Cirenca. Biskup je, također, upozorio da se ne smije ostati samo na žaljenju i suosjećanju nego evanđelje pokazuje da se u svojim mislima, osjećajima i molitvi trebamo usmjeriti prema otajstvu Kristova uskrsnuća i don Marinkovog suuskrsnuća. „Jer kao što je Kristov grob ostao prazan i naš će grob ostati prazan i mi ćemo biti pozvani na vječno zajedništvo s Gospodinom, na vječni život.“ Ovakav pogled na život i smrt pomaže nam da i mi svoj pogled usmjerimo prema križu i Raspetom, ispovjedimo svoju vjeru u njegovu pravednost i našu mogućnost da po njegovoj muci i smrti budemo učinjeni pravednicima, te sa ženama pred Isusovim praznim grobom čujemo riječi: „Što tražite živoga među mrtvima?“
Govoreći o pokojniku u svijetlu 2. poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima, biskup Uzinić je skrenuo pozornost na temu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana „Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima“ koja je u tijeku, te je tu rečenicu dao kao odgovor na pitanje o uzroku brojnih promjena koje je pokojnik poduzimao u svome životu. Istaknuo je da je don Marinko uvijek ostao povezan s ljudima u mjestima u kojima je pastoralno služio. Ljubav ga je Kristova „silila“ da ide dalje, zahvaćala i tjerala ga da čini izbore koje je činio. Biskup je citirao rečenicu iz pokojnikove molbe za ekskardinaciju iz Dubrovačke biskupije: „Srdačno molim Isusa da blagoslovi sva moja nastojanja kao i da oprosti sve nevaljalo učinjeno i vrijedno propušteno tijekom pastoralnog rada u Dubrovačkoj biskupiji“, rekavši kako ga ona u ovom trenutku možda najbolje opisuje i da se ta rečenica može proširiti na njegovo cjelokupno djelovanje.
Pastoralni vikar mons. Aničić podsjetio je na don Marinkov životni put od rođenja 1936. u Prološcu, preko zaređenja za svećenika Dubrovačke biskupije 1963., pa do inkardinacije 2002. godine u Splitsko-makarsku nadbiskupiju u kojoj je djelovao do svoga umirovljenja 2007. godine. Pokojnikovi roditelji otac Nikola i majka Joza-Anđa imali su šestero djece, tri sina i tri kćeri. U toj pobožnoj kršćanskoj obitelji dvojica su stričeva bili fratri, čijim se primjerom don Marinko poveo te je u Makarskoj i Sinju završio pet razreda franjevačke sjemenišne gimnazije. Tijekom vremena prevedenog u novicijatu na Visovcu dolazi do spoznaje da nije pozvan u redovnički život, napušta novicijat i prijavljuje se u Biskupijsko sjemenište u Dubrovniku. Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1963. te je gotovo puna tri desetljeća obnašao različite pastoralne službe u nekoliko župa Dubrovačke biskupije (Smokvica na otoku Korčuli, susjedna Čara, Smokovljani pokraj Stona, Zaton – Doli, Korčula, Mandaljena i Trpanj na Pelješcu). Jedno je vrijeme proveo među benediktincima.
Godine 1993. na vlastiti zahtjev i uz suglasnost svog biskupa, radi potreba bolesne majke, boravi oko godinu dana u svojoj rodnoj župi Proložac. Godinu poslije, 1994. postaje župnik župe Ričice gdje će ostati sve do svojeg umirovljenja 2007. godine. „U međuvremenu je 2001. zatražio ekskardinaciju iz Dubrovačke biskupije i inkardinaciju među kler svoje rodne Splitsko-makarske nadbiskupije što je od nadležnih biskupa i dobio. U župi Ričice je razvio živu pastoralnu djelatnost izgrađujući duhovno svoje vjernike kao žive udove Crkve Božje“, naglasio je mons. Ančić dodavši da je don Marinko u svojem pastoralnom radu bio „požrtvovan i odgovoran, zauzet i dosljedan, posve predan u volju Onoga koji ga je pozvao u svećeničku službu. Kao župnik je živio skromno i imao veliko srce prema potrebnima.“
Sućut obitelji izrazio je župnik u Prološcu fra Vinko Gudelj ističući don Marinkovu ozbiljnost u svećeničkim razgovorima, spremnost na pomoć i suradnju te izvanredan glas zbog kojega su svi htjeli da im don Marinko navješćuje evanđelje na župnim feštama diljem Imotske krajine. Poslije sprovodne mise pokojnik je pokopan na mjesnom groblju u Prološcu.
Silvana Burilović Crnov/A.T.
Fotografije: Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije