Fra Marijo Šikić umro je u srijedu, 8. srpnja 2015., u Franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku, u 84. godini života, 64. redovništva i 58. svećeništva. Pokop ovog Dubrovčanima dragog i uvijek rado viđenog redovnika bit će na groblju na Dančama u četvrtak, 9. srpnja u 17 sati.
Fra Marijo je rođen 6. listopada 1931. u Murteru. Kršten je u rodnom mjestu 18. listopada 1931. s imenom Vojko, Branimir. Otac mu se zvao Šime – Dušan, a majka Cvita r. Božikov. Prvi razred osnovne škole fra Marijo je završio u Murteru, a nakon što mu je umrla majka osnovno i srednje školovanje nastavio je u Dubrovniku, gdje je boravio kod očeve sestre.
Član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, postao je 22. rujna 1951. kada je ušao u novicijat na Košljunu, a 21. rujna 1952. položio je privremene zavjete u Dubrovniku. Svečane zavjete položio je na Košljunu 22. listopada 1956. Za đakona je zaređen u Zagrebu, 6. travnja 1957. Za svećenika ga je u Zagrebu 29. lipnja 1957. zaredio nadbiskup mons. Franjo Šeper. Postdiplomski studij započeo je u Zagrebu 1958. gdje je 1967. doktorirao teologiju.
Fra Marijo je obavljao razne službe: magistar bogoslova, arhivar Provincije, profesor na Franjevačkoj teologiji, profesor na Humanističkoj školi Ruđera Boškovića za odgoj klera u Dubrovniku, kateheta srednjoškolaca i studenata. Tijekom profesorske službe u Zadru, Dubrovniku i Makarskoj predavao je: Povijest filozofije, Psihologiju, Logiku, Estetiku i Socijalni nauk crkve. Obnašao je službu definitora, dva mandata bio je vikar Provincije, a provincijal od 1991. do 1997. Bio je i član Biskupske konferencije Jugoslavije za misije i član prezbiterijalnog vijeća u Dubrovniku. U četiri mandata bio je gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku. Bio je bolnički kapelan u Dubrovniku, knjižničar Male braće, duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda, direktor Papinskih misijskih djela u Dubrovačkoj biskupiji, pomoćni sudac Crkvenog interdijecezanskog suda I. stupnja u brakorazvodnim parnicama; član Studijsko-izdavačke komisije, pri Južnoslavenskoj konferenciji viših redovničkih poglavara OFM; član prve Međunarodne komisije za pravdu i mir, pri Generalnoj kuriji OFM; pročelnik Komisije za pravdu i mir, pri Konferenciji viših redovničkih poglavara OFM.
Bio je član Vijeća za razvitak hrvatskih otoka, pri Ministarstvu za razvitak i obnovu (1994.g.); predsjednik Južnoslavenske konferencije provincijala OFM; duhovni asistent časnih sestara u Dubrovniku, član Biskupijske komisije u procesu za beatifikaciju Službenice Božje č.s. Marije od Propetoga Petković.
Sudjelovao je na više znanstvenih skupova i objavio više znanstvenih članaka teološkog sadržaja u različitim časopisima, a kao životno djelo na kojem je radio nekoliko desetljeća njegov je prijevod s latinskog na hrvatski knjige „Tria opuscula“ sv. Bonaventure (preveli Marije Šikić i Stjepan Kušar, KS, Zagreb, rujan 2009.). Bavio se i spisima fra Franje Vlašića, te je o njemu izdao knjigu: Franjo Vlašić, Dubrovnik 2011.
Najduže je živio i radio u Dubrovniku, i to od 1969. do 1991., pa zatim opet od 1997. do 2006. Poslije toga od 2006. do 2012. živio je u samostanu sv. Klare u Kotoru, a neko vrijeme bio je upravitelj župe Bogdašići iznad Tivta.
Papa Benedikt XVI. 8. travnja 2009. u dubrovačkoj katedrali preko papinskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Maria Roberta Cassari udijelio mu je odličje “Pro Ecclesia et Pontifice“. Družba „Braća Hrvatskog zmaja” imenovala je fra Marija 7. srpnja 2012. počasnim doživotnim članom Družbe (ordo draconicus), a Udruga “Daksa 1944./45.” doživotnim počasnim predsjednikom.
Od 2012. do smrti fra Marijo je živio i radio u samostanu Male braće Dubrovniku. Posljednje mjesece života strpljivo je podnosio bolest.
Neka mu Gospodin bude nagrada za sve dobro koje je u životu činio!