Vijest o praznom grobu bila je iznenađujuća vijest u Jeruzalemu onog nedjeljnog jutra koje nam je opisalo evanđelje, kao što je velika i iznenađujuća vijest bila Petrova ispovijest koju nam je prenijelo prvo čitanje, a kojom je on taj prazni grob protumačio Isusovim uskrsnućem: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje … nama koji smo s njime jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih“. Za nas je ta vijest, iako će se o njoj propovijedati sa svih propovjedaonica kličući da je „ovo … dan što ga učini Gospodin“, iako će o njoj brujati mediji prenoseći vijesti o uskrsnim misama održanim u ovoj ili onoj katedrali ili crkvi, a i međusobno ćemo izražavati čestitke, nažalost prestala biti radosna vijest i postala sasvim obična vijest. Zapravo, za nas to više i nije neka vijest! I upravo je u ovome problem! Vijest o Kristovom uskrsnuću ostavlja nas ravnodušnima. Vjerojatno je sličan problem postojao i u prvoj Crkvi tako da je sv. Pavao imao potrebu naglašavati činjenicu Gospodinovog uskrsnuća, ali i potrebu našeg suuskrsnuća zajedno s njime. Nije, međutim, to bio samo problem prve Crkve, nego je to i naš problem. Mnogi žive, čak i među kršćanima, kao da Krist uopće nije uskrsnuo. I svi smo nekako postali dio tog i takvog beznadnog ozračja.
Želimo li danas to promijeniti, trebali bismo učiniti sve kako bi za nas vijest o uskrsnuću ponovo postala novost i to ne samo kao informacija, nego još više od toga kao poziv na život u skladu s tom viješću koja daje smisao našem biti kršćani, a usuđujem se reći i ljudi. Bez te vijesti, vijesti o Isusovom uskrsnuću, mi smo doista tek plod slučaja, a naša ljudska povijest neshvatljiva borba za održanje vrste, vjera obična opsjena, nada utopija, ovo što slavimo u našim liturgijskim slavljima tek ostatak prošlosti ili, kako se posebno danas voli reći, kulturna baština, turistička atrakcija, znak identiteta kojemu pripadamo i ništa više od toga. Bez te vijesti se doista može i treba staviti u pitanje smisao našeg suočavanja s boli, trpljenjem, mukom, pa čak i činjenje dobra i borba protiv zla, osobnog i društvenog, onog koje činimo i onog koje trpimo. Bez te vijesti Isusova smrt na križu bila bi još samo jedna ljudska tragedija, Judina izdaja samo još jedno od izdajstava u nizu, Pilatova osuda samo još jedna u nisu nepravednih osuda, ubojstvo na križu Velikog petka samo još jedno u nisu ubojstvo nevinog. S tom viješću sve se promijenilo! Onaj koji je umro na križu Velikog petka nije samo još jedan u nizu. Njegova izdaja nije tek jedna u nizu! Njegova osuda nije tek jedna u nizu! U njemu se dogodila istinska novost na temelju koje spoznajemo da čovjek nije tek običan slučaj, da su čovjek i čovječanstvo od Boga željeni, da su čovjek i čovječanstvo ljubljeno Božje dijete, da nas Bog nije ostavio onda kad smo mi ostavili, pa čak i ubili Boga, nego da nas je pozvao na život i osigurao nam život vječni. Jednom riječju Veliki petak nije bio točka na i. Točka na i se dogodila u Uskrsu. Uskrs je, kako ističem u svojoj poruci i čestitki, doista blagdan života i to ne bilo kakvog života nego onog života koji počinje u majčinoj utrobi i nastavlja se u vječnosti, u zajedništvu s Kristom uskrslim. Zato ljudski život zaista ima smisla, kao što zato zaista ima smisla i ljudska povijest koja je svoj vrhunac imala u događaju Gospodinova uskrsnuća koje je nadilazi, a s tom poviješću i osobna povijest svakog od nas. U uskrsnom svijetlu smisao dobiva i naša vjera, i naša liturgijska slavlja, pa i običaji koje smo vezali uz događaj Uskrsa, kao i ono dobro koje činimo i kojim se na svoj način uključujemo u ono dobro koje nam je Bog darovao, a po sakramentima i nastavlja darivati, u svom Sinu, našem Spasitelju i uskrslom Gospodinu Isusu Kristu. Vjerujem da ta vijest za nas i u ovom Uskrsnu može postati istinska novost samo ako je sagledamo na ovaj način, da će nas tad ta vijest doista iznenaditi i potaknuti da je, kao jednu od rijetko pozitivnih vijesti u mnoštvu loših vijesti koje nas stalno bombardiraju i koje sa velikom strašću i zadovoljstvo širimo oko sebe, posvjedočimo drugima, započinjući od onih koji su nam najbliži i do kojih nam je najviše stalo.
Ovoga bismo – kako ističem u svojoj ovogodišnjoj uskrsnoj čestitci koja se nadahnula na tekstu drugog današnjeg čitanja: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” – trajno trebali biti svjesni, a osobito u Godini Caritasa koja je poziv na usklađivanje riječi i života s uskrsnim čestitkama, poziv da onu ljubav koju navješćujemo i koja je imala svoj vrhunac u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća, djelatnom ljubavlju radosno posvjedočimo onima kojima čestitamo, ali i svima drugima, osobito onima kojima je potrebna naša ljubav, onima koji se, premda se dogodio Uskrs, i dalje muče pod križem nepravde, neimaštine, nezaposlenost, odbačenosti, zaboravljenosti, obespravljenosti, neshvaćanja, bolesti, beznađa… Tad će naše uskrsne čestitke prestati biti tek lijep običaj, a postati će iskrena želja da Onoga kojega smo upoznali i susreli i otajstvo s kojim smo se sami upoznali i u koje smo povjerovali, radosno podijelimo s drugima, kako bi i oni povjerovali u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće, ali i našu ljudsku mogućnost da suuskrsnemo zajedno s njime i, zajedno s nama, mogli postati, riječima i životom, svjedoci te istine.
S željom da nam se svima to dogodi, da nam uskrsni događaj praznog groba i naviještaj Gospodinovog uskrsnuća, bude zaista vijest, novost koja će nas iznenaditi i potaknuti da je svojom kršćanskom svjedočkom prisutnošću podijelimo s drugima i da naše uskrsne čestitke zaista budu slavlje vjere koja je po djelatnoj ljubavi vidljiva u našim kršćanskim životima, svima vama u ovoj crkvi i svima vašima, kao i svim slušateljima Hrvatskog radija – Radija Dubrovnik koji u ovoj misi sudjeluju zahvaljujući izravnom prijenosu, osobito našim starcima i bolesnicima kojima je ovo jedina mogućnost sudjelovanja u današnjem euharistijskom slavlju, želim sretano i blagoslovljeno Kristovo i naše uskrsnuće!