Središnje euharistijsko slavlje na svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega 16. travnja dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je u dubrovačkoj katedrali u 10 sati. U isto vrijeme u pravoslavnoj crkvi sv. Blagovještenja u Dubrovniku slavljena je vazmena liturgija, nakon pashalnog jutrenja, koju je predvodio dubrovački paroh o. Vladan Perišić. Ova 2017. godina je jedna od onih godina kada po kalendaru svetkovina Uskrsa pada i istočnim i zapadnim kršćanima istog dana.
U propovijedi je dubrovački biskup rekao kako je Kristovo uskrsnuće središnje otajstvo „naše kršćanske vjere kojemu smo danas svi, na različite liturgijske načine, kao kršćani pozvani pristupiti s vjerom kako bi nas oslobodilo od svega onoga što nas sputava i onesposobljuje da s Isusom uskrsnulim budemo novi ljudi, ljudi uskrsnuća.“
Mislimo da nam Kristovo uskrsnuće ne može donijeti oslobođenje, a i danas smo robovi
Kazao je i kako mi, ljudi 21. stoljeća mislimo da nam Krist i njegovo uskrsnuće ne mogu nešto posebno donijeti osobito ono temeljno što je uskrsnuće donijelo oslobođenje čovjeka. Mi mislimo da smo samo sposobni sebe učiniti slobodnima. „I to pokušavamo učiniti sa svim našim poveljama, zakonima i deklaracijama o ljudskim i drugim pravima, ali i drugim sredstvima. Pa usprkos svemu tome i dalje smo robovi, kao što su to bile i prošle generacije, a možda čak i više od njih“, rekao je biskup te u objašnjenu citirao Rainera Cantalamessu: „Robovi smo stvari, udobnosti kojih se ne znademo odreći; robovi smo predrasuda i mode; robovi smo osobito grijehe jer tkogod počini grijeh rob je grijeha (Iv 8, 34)“. Primijetivši kako grijeh u temelju svakog ropstva biskup Uzinić je dodao da se ropstvo samo drukčije očituje, ako je to uopće drukčije, u ratovima, nasilju, potlačenosti, nepravednom trpljenju, neoliberalnom kapitalizmu, u nas još uvijek i nostalgiji za komunizmom i nacizmom, različitim drugim novim ideologijama, zakonima o abortusu i eutanaziji, ekološkoj zagađenosti, i svemu onome što doprinosi negaciji ljudskog života i ljudske osobe u njezinom dostojanstvu, počinjući od njezinog začeća pa do prirodne smrti.
Svega toga nas svojim uskrsnućem oslobađa Isus, ustvrdio je dubrovački biskup, Isus „koji je žrtva ljudske zavisti, mržnje i nasilja, koji je ubijen na najstrašniji mogući način na križu, stratištu za razbojnike da bi ga se ušutkalo, da bi ga se spriječilo da pomuti mir, sigurnost ljudskih kompromisa koja počiva na sebičnim interesima različitih skupina, na manipulaciji s onim najmanjima kojima su isprali mozgove da bi se složili s njegovim pogubljenjem“. U Kristovom uskrsnuću milosrđe je pobijedilo grijeh, ljubav je pobijedila mržnju, život je pobijedio smrt.
Uskrsnuće kao prijelaz iz negativnog prema onom pozitivnom
Zatim je biskup skrenuo pozornost da je Kristovo uskrsnuće svojevrsni prijelaz: „Njegovo uskrsnuće je ‘pasha’, ‘prijelaz’ iz svega onog negativnog što je dominiralo u Velikom petku, u ono pozitivno što se stidljivo počelo širiti onog uskrsnog jutra, najprije kao vijest o praznom grbu, a zatim i vijest o uskrsnuću, a što je kulminiralo na dan Pedesetnice kad je Petar javno posvjedočio da Isusa, kojega oni smakoše, Bog uskrisi od mrtvih.“ Prijelaz je to ne samo za Krista nego i za sve one koji tom otajstvu pristupe s vjerom. „Kad ga prihvatimo s vjerom Isusovo uskrsnuće i za nas postaje ‘pasha’ ili ‘prijelaz’. I omogućuje nam biti slobodni. I izići iz groba svega onoga što nas sputava i drži priljubljene za ovozemaljsku stvarnost kako bismo se slobodni od svega toga, sljedeći njegov primjer mogli vinuti prema nebeskim visinama. I započeti mijenjati stvarnost svijeta u kojemu živimo.“ Isusovo uskrsnuće nije samo događaj koji pripada prošlosti ili budućnosti nego ono na osobit način pripada „našoj sadašnjosti kad ga se s vjerom prihvati i živi. I kao takvo sposobno je izliječiti našu prošlost, preobraziti našu sadašnjost i otvoriti nam nadu budućnosti.“
Potom je biskup Uzinić primijetio da će netko možda reći da, usprkos Isusovom uskrsnuću, sadašnjost nije preobražena, da je ona još uvijek sličnija stvarnosti Velikog petka, nego li stvarnosti Uskrsa. Pri tom je nabrojio neke situacije u sadašnjosti koje mogu navesti na takav zaključak, odnosno da sadašnjost nije preobražena „za žrtve ratova i nasilja, seksualno i radno roblje, one koji u Južnom Sudanu umiru od gladi ili, da se malo spustimo na našu razinu, stanovnike Slavonije koji idu u svijet trbuhom za kruhom jer ga ne mogu osigurati u svojoj domovini, radnike Agrokora i male dobavljače koji strepe za svoju budućnost jer je nekima uvijek bilo malo, nerođenu djecu kojoj je oduzeto temeljno ljudsko pravo, pravo na život itd.“. Dodao je i kako tim situacijama, koje je tek kao primjere spomenuo, svatko može dodati i druge znakove Velikog petka kod sebe i drugih.
Sram o kojem je papa Franjo govorio na Veliki petak
Zatim je biskup citirao papu Franju koji je na križnom putu u Koloseju na Veliki petak spomenuo sram „zbog svih slika razaranja, uništenja i brodoloma koje su postale nešto uobičajeno u našem životu; … zbog nevine krvi koju svakodnevno prolijevaju žene, djeca, migranti i osobe progonjene zbog boje svoje kože ili zbog svoje etničke i društvene pripadnosti i zbog svoje vjere u Tebe; sram… što smo (Isusa) previše puta, poput Jude i Petra, prodali i izdali i ostavili samoga da umre… zbog naših grijeha, kukavički bježeći od svojih odgovornosti; sram… zbog naše šutnje pred nepravdama; zbog naših ruku lijenih u davanju i pohlepnih u otimanju i osvajanju; zbog toga što smo znali snažno podići svoj glas kad je trebalo braniti naše interese, a bili tihi kad je trebalo progovoriti o interesu drugih; zbog naših brzih nogu na putovima zla i paraliziranih na putovima dobra; stida zbog svih onih prilika u kojima smo mi biskupi, svećenici, Bogu posvećene osobe sablažnjavali i ranili (Isusovo) srce, Crkvu; i zaboravili svoju prvu ljubav, svoj prvi zanos i svoju potpunu raspoloživost.“ Dodao je kako sav taj sram pripada Velikom petku.
Ali, Veliki petak nije u Isusovom slučaju bio kraj jer se tri dana kasnije dogodio Uskrs. Krist je uskrsnuo, ali on nije jedini nego je samo prvi na redu, pa se zato svi radujemo, čestitamo i slavimo Uskrs, kazao je biskup te istaknuo: „U Isusovom uskrsnuću su svi oni koji su pogođeni nepravdom, ma zapravo sav svijet i sva stvorena stvarnost, dobili novu priliku. Isusovo uskrsnuće je nova prilika za palo čovječanstvo i svakog pojedinog čovjeka koji ga s vjerom prihvati. Ono je i naša nova prilika!“
Jesmo li znak Kristova uskrsnuća?
Potom je biskup podsjetio na Pavlove riječi iz Prve poslanice Korinćanima o starom kvascu i novom tijestu, odnosno da Uskrs „svetkujemo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.“ Samo tako ćemo biti ljudi uskrsnuća, „ljudi koji su u susretu s Isusom uskrsnulim shvatili i prihvatili logiku služenja u ljubavi i tu logiku pretvaraju u život.“ Tu su logiku kršćani svojim životom pozvani ponuditi drugima kako bi i oni postali slobodni od svega što ih sputava i onesposobljuje da i oni budu novi ljudi, ljudi uskrsnuća.
O tome govori i biskupova uskrsna poruka: Budimo svojim životom znak Isusova uskrsnuća!, a iz te poruke biskup je citirao neke misli naglasivši kako ono što je bio znak uskrsnuća za Isusove učenike i sljedbenike ne može biti na isti način znak uskrsnuća današnjim kršćanima. Znakom Kristova uskrsnuća puno više im može biti život Kristovih učenika. „Siguran znak, uz sve druge, Isusovog uskrsnuća danas je život nas kršćana, naša kršćanska postojanost u življenju logike ljubavi i služenja, naše biti svojim životom ljudi uskrsnuća i svjedoci Uskrsloga!“, naglasio je biskup te potaknuo sve na promišljanje pitanjima: Jesmo li znak uskrsnuća? Jesmo li mi novi ljudi, ljudi Uskrsa? „Teško pitanje na koje svatko osobno, silazeći s današnjim evanđeljem u Isusov prazan grob, treba dati svoj odgovor, kojemu je uvijek početak ono: ‘vidje i povjerova.’. Propovijed je biskup završio porukom kako samo živeći logiku ljubavi i služenja u našem vremenu možemo postati znak Isusa Krista drugima „uključujući i one na rubovima koji nas gledaju, koji od nas očekuju da im budemo znak, među kojima u ovoj godini osobitu pozornost svraćamo na one koji trpe zaboravljeni i osamljeni u svojoj bolesti i starosti.“
Na kraju propovijedi dubrovački biskup je svima čestitao Uskrs. Uime vjernika biskupu Uziniću uskrsnu čestitku uputio je generalni vikar mons. dr. Stanko Lasić te mu poželio da jednako uspješnim žarom vrši svoju službu s uvijek novim duhovnim inicijativama, podižući nadu i u molitvu, kao potpornju svega onoga što se u biskupiji događa.
Liturgijsko pjevanje s brojnim uskrsnim skladbama predvodili su katedralni zborovi pod vodstvom Marka Šilje.
Nakon mise slijedio je blagoslov jela.
Angelina Tadić