Na Veliku subotu, 11. travnja, Vazmeno bdijenje svečano se slavilo se u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike. Predvoditelj slavlja bio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s don Hrvojem Katušićem, generalnim vikarom, don Marinom Lučićem, katedralnim župnikom i don Davidom Marjanovićem, kancelarom Dubrovačke biskupije te trajnim đakonom don Tomislavom Sikavicom. Putem medija vjernici su u izravnom prijenosi pratili bdijenje u svojim domovima.
Na samom početku Vazmenog bdijenja, svjetla u katedrali su bila ugašena, a u dnu katedrale biskup Uzinić pozvao je da prije nego znamenuje uskrsnu svijeću, vjernici priprave u svome domu svijeće koje će postati njihove uskrsne svijeće i simbolizirati uskrsnu nadu, a ta nada je zapravo sam Isus Krist. Također, pozvao je i da svaki član obitelji uzme po jednu manju svijeću koja će simbolizirati krsnu svijeću i podsjetiti na krštenje koje je primio. Na taj način vjernici su mogli sudjelovati u Službi svjetla koja je prvi dio Vazmenog bdijenja. Vazmeno bdijenje sastoji se uz Službu svjetla, od Službe riječi, krsne i euharistijske službe.
Hvalospjev uskrsnoj svijeći otpjevao je pjevač Zvonimir Cetinić, koji je pjevanjem pratio cijelo liturgijsko slavlje zajedno s voditeljicom Mješovitog katedralnog zbora Majom Marušić.
Nakon toga uslijedila je Služba riječi koja obuhvaća čitanja iz Starog i Novog zavjeta, te razvezivanja zvona uz pjevanje Slava Bogu na visini. Drugi dio Vazmenog bdijenja zaključio je biskup Uzinić svojom homilijom.
Tko ima ljubavi pronađe put i za vjeru i za nadu
Biskup Uzinić započeo je homiliju promatrajući hod dviju tužnih Marija prema grobu i njihove promjene iz žalosti u radosti. Pozvao je vjernike da zajedno prođu kroz istu promjenu kroz koju su prošle Marije: “Kaže evanđelist da su se dvije Marije uputile prema grobu u kojem je Isus bio pokopan, njihova vjera i nada koje su polagale u Isusa, sigurno su bile pokopane s Isusom, ali nešto nije bilo pokopano. Što je to što ih je vodilo do groba? Nije bila pokopana njihova ljubav. Ljubav ni smrt ne može ugasiti. Ona ih je poticala i vodila. Ljubav im je omogućila, iako je još bila noć, da se ne boje. Isto tako im je omogućila da se ne boje i nekih izvanredenih stvari koje su počele događati. Omogućila im je da mogu susresti uskrslog Isusa i povjerovati u njegovo uskrsnuće.”
Naglasio je kako postoji značajna razlika između prisutnosti dviju Marija na grobu i prisutnosti stražara. Marije dolaze na Isusov grob s ljubavlju, a straža bez ljubavi. Čak straža ima i neke sličnosti s Marijama: ni oni se nisu više ničem nadali. Biskup Uzinić povezao je stav stražara i stav Marija s našom svakodnevnicom ističući kako je najveći problem stražara, a i u našem životu, ne nedostatak vjere, pa ni nade, nego nemati ljubavi: “Onaj koji ima ljubavi uvijek pronađe put i za vjeru i za nadu, a onaj koji nema ljubavi ništa mu ne koristi ni vjera ni nada. To je glavna razlika između Marija i stražara. Marije je dovela na grob ljubav, a stražare zapovijed, interes, novac koji će im biti plaćen, pa čak i da se sve prikrije.”
Tko ljubi, on se ne boji
Ovo se najbolje očituje u sljedećem događaju koji opisuje evanđelist: dogodio se potres, epohalni potres. Biskup Uzinić prepoznaje kako se u tom potresu nije srušio Jeruzalem, nego jedan stari svijet što je izazvalo velike posljedice:”Srušio se svijet koji je bio moćan i snažan na Veliki petak. Svijet koji se gradio bez ljubavi, na mržnji. Pobijeđena je smrt i tad, tu na Isusovu grobu, postaje posve jasna razlika između onih koji su došli na grob s ljubavlju i onih koje je na Isusov grob dovela mržnja. Oni koje je dovela mržnja, i oni koji su ih poslali, obamrli su od straha, a bili su vojnici. Povezano uz ono što se događa nama s našim životnim poteškoćama koje su svojevrsni grobovi, onomu koji nema ljubavi ili ju je egoistično usmjerio na samog sebe, životni potresi i krize, nepoznato što život sa sobom nosi, izazivaju drhtanje, strah, beznađe. Evo kako se ne imati ljubavi pretvori u ne imati nadu. Sa ženama je drukčije, nigdje ne piše da se boje, zapravo još i čuju poruku: ‘Ne bojte se!’ Onaj koji ljubi, nema razloga se bojati. Ljubav uvijek i ponovno omogućuje ono najbitnije – susret s Uskrslim, s Isusom. Ljubavlju ga uvijek, ma čak i kad ne vjerujemo, čak kad se i od njega ničemu ne nadamo, mi ga ljubavlju možemo dotaknuti, u onoj djelatnoj ljubavi i pokloniti mu se.”
Istaknuo je da upravo tu djelatnu ljubav vrše oni koji u ovim trenucima u bolnici, iako možda nisu vjernici, svoje znanje i iskustvo, čak uz opasnost za vlastiti život, daju drugima ili oni koji se širom svijeta, bili vjernici ili ne, brinu za one slabije od sebe, povijaju one koji su slabi, pomažu izbjeglicama. Ljubav je ono što uvijek ponovno objavljuje svakom čovjeku njegovo poslanje i ona je uvijek bitno usmjerena prema drugome, prema braći i sestrama.
U ljubavi i naši životni potresi postaju podnošljivi
“Draga braćo i sestre, pokušajmo Galileju i Isusov grob prepoznati u ovom našem iskustvu života kojeg živimo. Možemo tom iskustvu pristupiti kao vojnici, sebično, zbog interesa i svime što to sa sobom nosi, a možemo i s ljubavlju. Što će se dogoditi ako idemo s prvim načinom? Prestrašit ćemo se, drhtat ćemo. Drugi način, onaj u ljubavi, svemu može dati, i daje, drukčiji smisao. Taj nas način osposobljuje da i mi možemo doživjeti susret s otajstvom. Ne znači da ovaj naš grob i životni potresi, a proživljavamo prilično teške životne potrese i ne znamo njihove dugoročne posljedice, da nisu problematični, jesu, ali u ljubav i postaju podnošljivi. U ljubavi svemu se može otkriti drukčije značenje. Tako, na primjer, izolacija prestaje biti ograničenje naše slobode i postaje briga za one koji su najugroženiji među nama. Zabrana misnih slavlja prestaje biti ono što su nam nametnuli drugi, nepoštujući naše vjerske slobode i potrebe, a postaje žrtva koju smo slobodno i u ljubavi odlučili prihvatiti za dobro drugih,” poruka je biskupa Uzinića u kojoj naglašava kako ljubav čini podnošljivim i ono nepodnošljivo.
Još jednu važnu novost donosi ljubav, ona zna da i kada se čini kao da su svi izlazi zatvoreni, nije zatvoren onaj najvažniji koji nam je Bog otvorio u Isusu iz Nazareta, u njegovoj ljubavi prema nama. Biskup Uzinić to pojašnjava: “U Isusu ljubav je pobijedila mržnju, sebedarje sebičnost, poniznost oholost, život smrt. Isus, naš uskrsli Gospodin, nije ostao u grobu kamo smo ga položili na Veliki petak. On je zasijano pšenično zrno koje je umrlo da bi izraslo u stablo života i donijelo obilat rod, rod ljubavi iz kojeg se uvijek rađa novi život. Isus je uskrsnuo i svojim uskrsnućem daje smisao svemu onome što je govorio i činio, uključujući i svoju muku i križ i smrt. To su naizgled najbesmisleniji trenuci njegova života, kako se činilo na Veliki petak, ali koji su iz perspektive Uskrsa postali najsmisleniji trenuci njegova života jer su upravo to trenuci u kojima je Božja ljubav prema nama dosegla svoj vrhunac i pokazala da je svemoguća u ljubavi. Onaj koji ljubi, to može prepoznati i osjetiti, uvijek ponovno čuti i prihvatiti poruku s groba: ‘Nije ovdje, uskrsnu. Ide pred vama u Galileju.'”
Na kraju homilije, uz želje za sretan i blagoslovljen Uskrs, biskup Uzinić je dodao da Isus nije samo uskrsnuo nego ide pred nama, te nastavio: „S njim ćemo biti sinovi i kćeri uskrsnuća. On je uskrsnuo, i mi ćemo uskrsnuti. Kako je to lijepo čuti, još ljepše vjerovati i u nadi prema tome hoditi, a osobito to s ljubavlju živjeti, kako bi se to što prije dogodilo, kako bismo svi postali ljudi Uskrsa!”
Potom je uslijedio treći dio Vazmenog bdijenja – krsna služba. Biskup Uzinić je blagoslovio vodu koja priziva u sjećanje krštenje te je pozvao da se ponovo zapale krsne svijeće na obiteljskoj svijeći i da ih vjernici u svojim domovima drže u rukama za vrijeme obnove krsnih obećanja. Nakon obnove krsnih obećanja, u četvrtom i posljednjem dijelu, euharistijskoj službi, vjernici su mogli iskazati svoju težnju za blagovanjem Tijela i Krvi Kristove duhovnom pričešću, u nadi da će opet uskoro blagovati u crkvi i u zajedništvu s braćom i sestrama.
Ove godine vjernici nisu mogli na uobičajen način blagosloviti hranu, no to mogu učiniti u vlastitoj obitelji pripremljenom molitvom i škropljenjem blagoslovljenom vodom.
Vazmeno bdijenje slavilo se u neuobičajenim uvjetima, ali u zajedništvu s mnoštvom vjernika putem online prijenosa i televizije.
T.K.
