Vazmeno bdjenje u katedrali Uznesenja Marijina predvodio je biskup msgr. Mate Uzinić, a svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći Exultet
otpjevao je generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić.
Tumačeći misna čitanja biskup Uzinić je usporedio slavljenje Pashe i Uskrsa rekavši kako se „židovska Pasha dogodila samo jednom, a sve ostale
Pashe su tek sjećanje na tu jedinu,” a „Uskrsnuli Isus, naša kršćanska Pasha, naš kršćanski Vazam, uvijek je živ među nama u našoj Galileji, našoj
svakodnevici” u kojoj nas čini uvijek ponovo dionicima svoje pobjede nad grijehom, smrću i zlom. „Tu nam on daruje nam svoj božanski život –
sjetimo se euharistijskog otajstva, ali i drugih sakramenata, osobito pomirenja – kojim nam omogućuje da učinimo svoju osobnu Pashu, izlazak,
odnosno prijelaz iz grijeha u milost, iz zla u dobro, iz smrti u život. Zato je Uskrs blagdan života. Onog života koji počinje u majčinoj utrobi, a
nastavlja se u vječnosti u zajedništvu s Kristom uskrslim,” rekao je biskup. Citirajući misao pape Benedikta iz enciklike „U nadi spašeni” kako nam
je u uskrsnuću Isusa Krista „dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lakše nositi sa sadašnjošću: sadašnji trenutak, ma kako
težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je
uložen u prijeđeni put”, biskup Uzinić je istkanuo da čestitanje Uskrsa u sebi uključuje promjenu života, života koji treba svjedočiti tu nadu koju
ispovijedamo. Ako se to nije dogodilo, ako uskrsnuće nije promijenilo naš život, a uskrsna vjera nadu da ćemo i mi susukrsnuti zajedno s Isusom,
onda su naše uskrsne čestitke tek prazne riječi, mi tad zapravo ne čestitamo Uskrs, poručio je biskup. U nastavku propovijedi biskup je
problematizirao čestitanje Uskrsa pitajući se kako je moguće da uz toliko uskrsnih čestitki životna stvarnost koju živimo ostaje kao da se uskrsnuće
Isusa Krista, a s njim i naša mogućnost da suuskrsnemo s njime, nije dogodilo.
Kako to da ostaje i dalje u nama onaj „strah i trepet” koji je na početku zahvatio žene, onaj početna šutnja zbog koje one „ništa ne rekoše jer se
bojahu” koja se kod njih susretom s Uskrslim brzo raspršila, zapitao se biskup i dodao: „ Koliko je onih koji će danas čestitati Uskrs i dozvoliti da im
se čestita, a nisu se potrudili u sakramentu pomirenja izmiriti s Bogom i Crkvom nego i dalje žive u grobu vlastitih grijeha? Koliko ima onih koji su
se i pomirili s Bogom, a već su se ponovo vratili u stare grobove loših navika, strasti, želja? Koliko ima onih koji kažu da slave Uskrs i slaviti će ga,
a ostati će i dalje zakopani u grobu mržnje i neprijateljstva? Kako to da smo, ako čestitamo Uskrs svojoj ženi, mužu, i dalje nesposobni nešto učiniti
za svoje odnose i spasiti svoje brakove? Kako to da i dalje, iako kažemo da čestitamo Uskrs, ubijamo svoju djecu, ali i dozvoljavamo da nam se
djeca sama ubijaju i da ubijaju jedni druge zato što im ne posvećujemo dostatno vremena, pažnje i ljubavi i mislimo da sve novcem možemo kupiti,
a zapravo im kupujemo jedino smrt u obliku droge, alkohola, kocke, promašenog i nemoralnog života? Kako to da čestitamo Uskrs, a nemamo
vremena za bolesnog oca, majku, djeda, baku, poznanika ili prijatelja nego ih ostavljamo u grobu njihovih bolesničkih kreveta budeći u njima,
čestitkama bez značenja, lažne nade da nam se stvarno dogodilo uskrsnuće? Kako je moguće, ako slavimo Uskrs i jedni ga drugima iskreno
čestitamo, da se nikako ne uspijevamo iskoprcati iz groba beznađa, da nas se stalno povlači natrag, da nam se stalno spočitava Veliki petak i
njegovi grijesi i da se ne uspijevamo otvoriti novoj nadi koju nam donosi uskrsno jutro, da stalno ostajemo u strahu i trepetu, da i dalje šutimo o
onom u kojeg vjerujemo i koji je uskrsnuo jer se bojimo? Mogli bi smo ovako nabrajati još dugo, dugo i svaki put ponovno bi smo otkrili kako su
naše uskrsne želje tek puki običaj i nerijetko tek projekcija preduskrsnih želja zbog kojih ne vidimo Isusa onakvog kakav on jest, nego onakvog
kakvog ga mi želimo vidjeti. Odatle naši strahovi i naše tjeskobe, ali i nedostatno svjedočenje uskrsne vjere i radosti.”
Čestitajući Uskrs u Godini Caritasa za Dubrovačku biskupiju biskup Uzinić je pozvao vjernike da njihove uskrsne čestitke postanu izričaj njihove
vjere i iskrene želje da se i onima kojima čestitamo dogodi Uskrs, da i oni iziđu iz beznađa svojih grobova, da susretnu se s Kristom uskrslim i
zajedno s nama pronađu nadu koja će ih potaknuti da teže za onim što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu, a ne za zemaljskim.
Biskup Uzinić tijekom krsne službe blagoslovio je vodu i vjernike, a potom je, uz ponovno upaljene svijeće, slijedila obnova krsnih obećanja.
Euharistijsko slavlje završilo je pjevanjem „Kraljice neba, raduj se” koje su predvodili katedralni zborovi pod ravnanjem prof. Margit Cetinić.
Angelina Tadić