Duhovna obnova za redovnike i redovnice Dubrovačke biskupije održana je u crkvi Male braće u Dubrovniku u petak 5. prosinca. Na početku okupljene redovnice i redovnike pozdravio je domaćin, gvardijan franjevačkog samostana Male braće fra Veselko Grubišić, izrazivši im dobrodošlicu. Govoreći o otvorenju Godine posvećenog života ukazao je na zanimljiv podatak: papa Franjo je godinu Posvećenog života otvorio istog datuma kojeg je 1223. godine papa Honorije III. sv. Franji odobrio Pravilo života Male braće franjevačkog reda, te u tome pronašao simboliku s obzirom da je dolaskom franjevaca i dominikanaca u 13. st. započela obnova Crkve.
Pročelnik Vijeća za posvećeni život Dubrovačke biskupije fra Stanko Dodig zahvalio je fra Veselku na gostoprimstvu, pozdravio sve redovnike i redovnice, a posebno zahvalio dominikanskim novacima na čelu s njihovim učiteljem u pomoći tijekom organizacije. Nakon uvodnih pozdrava, izmoljena je pjevana Večernja.
Radost kao odgovor na izazov autentičnosti
Razmatranje na temu „Radost kao odgovor na izazov autentičnosti“ održala je s. Ružica Barić, vrhovna poglavarica autohtone redovničke zajednice u Dubrovačkoj biskupiji sestara Franjevki od Bezgrešnog začeća s Danača.
Na početku je kazala da se zajedno s ostalim redovnicima i redovnicama želi upitati jesu li spremni odgovorno iskoristiti milost Crkve koja njihov način života kroz ovu godinu stavlja u središte crkvenog djelovanja i poslanja, te shvaćaju li da je to milosna prilika „da se opet pokažemo, da učinimo snažniji zahvat u naše temelje, da opet otkrijemo i ukažemo na našu prisutnost, pokazujući primjerom privlačnu snagu načina na koji mi živimo?“ Zatim je u kratkim crtama predstavila pismo koje je papa Franjo uputio prigodom otvaranja Godine posvećenog života, posebno istaknuvši očekivanja koja papa stavlja pred redovnike i redovnice, a prvi izazov koji stavlja upravo je radost.
Istaknula je da čovjek po svojoj naravi želi biti sretan, te nitko u samostan ne bi trebao dolaziti kako bi bio žrtva, nego upravo da bi bio sretan, posvjedočivši da je to i njezin osobni razlog dolaska u samostan. Primijetila je i snažnu povezanost ljubavi i radosti: „Radost je duboko povezana s ljubavlju. Nismo li možda i mi u svojim zajednicama preveliki naglasak stavili na intelektualnu formaciju, zaboravljajući da upravo osobe posvećenog života moraju na poseban način biti svjedoci ljubavi? Nadbiskup Carballo je u svom predavanju u Mostaru na redovničkom danu rekao da ‘svijet nema potrebu plastičnih osmjeha, nego istinske radosti srca u redovničkom životu, a ta radost proizlazi iz činjenice da smo voljeni. Stoga redovnici i redovnice trebaju prenositi radost koju su primili od Isusa Krista.’“ Naglasila je da se radost ljubavi sastoji u tome „da dopustimo da u našem životu i u životu naših zajednica raste bratska ljubav. Postoji uska povezanost između zajedništva i radosti.“
Kršćanska radost nije bijeg od stvarnosti
Ukazala je i na moguća pogrešna tumačenja radosti: „Kršćanska radost nije bijeg od stvarnosti, već nadnaravna snaga koja nam pomaže nositi se sa svakodnevnim teškoćama. Znamo da je raspeti i uskrsli Krist s nama, on je uvijek naš vjerni prijatelj. Kada sudjelujemo u njegovim patnjama, sudjelujemo također u njegovoj slavi. S njim i u njemu, patnja se preobražava u ljubav, a ljubav u radost.“
Sestra Ružica je kazala da Bog danas treba propovjednike radosti u ovom svijetu koji je zatrovan žalošću, depresijom i beznađem, te nastavila: „Bog treba propovjednike radosti jer on je Radost, on je Novost, on je Snaga. A izgleda da se mi bojimo te Radosti jer će nas probuditi iz naše ‘uljuljanosti’ u kojoj nam je dobro; bojimo se Novosti koja će nam pokazati nove, možda nama i nepoznate putove i tako nas otrgnuti od svih nepotrebnih ”sigurnosti” na koje smo navikli; bojimo se Snage koja nadmašuje našu snagu jer mislimo da će nas osiromašiti, a čini baš suprotno. Tako izgleda da se bojimo Boga u ime Boga. Taj strah s vremenom nas paralizira i vodi u depresiju, koje nismo često ni svjesni, jer se javlja osjećaj da nemamo načina tj. ne možemo odgovoriti Bogu kako to On od nas traži. To nije istina! Mi možemo, samo ako hoćemo, jer Bog svoje nikad ne napušta. Potrebno je samo trgnuti se iz pasivne svakodnevice i otvoriti se Radosti, otvoriti se Novosti, otvoriti se Snazi koja u svakom vremenu čini pravu stvar.“
Koga će privući namrgođene face?
Naglasila je i povezanost radosti i zajedništva: „Radost nikako ne znači odsutnost poteškoća i trpljenja, ali je sigurno nema kada netko živi odsutnost bližnjih. Nesređen odnos s drugima uvijek proizvodi žalost bez obzira koliko to netko skrivao. Strašno je kada se neka osoba u redovničkoj zajednici nađe na rubu zajednice, da nema kome reći da je sama, kada je izgubila sposobnost da se smije ili ako se smije to liči na neki vječno žalosni smijeh“. Ukazala je i na važnost radosti u odnosu na nova zvanja: „Svjedočenje radosti čini veoma privlačnim redovnički život, ona je izvor novih zvanja, i potpora ustrajnosti. Mislim da u ovo nitko od nas ne sumnja: tko želi doći u zajednicu u kojoj su vidljivije napetosti nego radost? Koga će privući namrgođene face?“
Ukazala je i na važnost vremena koje će braća i sestre u samostanima naći jedni za druge: „Znati zajednički stvoriti blagdan, dopustiti si časove osobnog i zajedničkog opuštanja, udaljiti se tu i tamo od zajedničkog posla, veseliti se radostima brata, sestre, sve to pothranjuje vedrinu, mir, radost, i postaje snagom apostolskog djelovanja. Zajednica mora imati dovoljno kreativnosti da zna stvarati blagdane i iz običnih dana, da znade pronaći načina da se okuplja, da se može opustiti i slaviti. Nisu tu potrebni velike povodi i izdatci, to se može i sa sitnicama. Ako zajednica ne zna stvarati blagdane, onda joj ni Božić niti Uskrs neće biti poseban blagdan na razini zajednice.“
Današnji svijet čezne za radošću
Kazala je da današnji svijet čezne za radošću: „Izgubljenih tragača radosti puno je naše društvo, naše škole, bolnice, uredi, pune su naše kuće, naše obitelji, zajednice mladih ili starijih, čak i naše crkve. Zbog čega je to tako? Odgovor se krije u Isusovim riječima: ‘Vi ste svjedoci!’ Današnje vrijeme više nego ikad treba svjedoke radosti. Biti svjedok Radosti znači poznavati Boga koji je Radost; znači biti Božji, biti onaj koji je spreman svoj život darovati drugome.“
Sestra Emilija Jasak je na kraju protumačila logo Godine posvećenog života, a večer su pjesmom animirale redovnice i redovnici pod vodstvom maestra fr. Marina Golubovića.
Šime Zupčić