Spomen ploča blagopokojnom dubrovačkom biskupu mons. dr. Severinu Perneku (1924.-1997.) postavljena je na zid sakristije dubrovačke katedrale u kojoj se nalazi njegov grob te blagoslovljena u nedjelju, 5. svibnja na dan njegovog pokopa. Ploču je blagoslovio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić koji je prije toga predvodio euharistijsko slavlje u kojem se molilo za pokojnog dubrovačkog biskupa.
U homiliji je biskup Uzinić govorio o tri dara kršćanskog raspoznavanja, uz ljubav kao najvažniji znak, a to su: Očeva ljubav, dar Branitelja – Duha Svetoga i Kristov mir. Na šesnaestu obljetnicu smrti blagopokojnog biskupa Perneka propovjednik je kazao: „Zahvaljujući upravo tim darovima, kao i svojim osobnim talentima kojima ga je Bog obdario i osposobio za službu, on je pod geslom ‘Služiti istini u ljubavi’, uspio nesebično služiti ovoj biskupiji u teškim društvenim vremenima komunističkog totalitarizma koji mu je oduzeo oca i brata – i on sam je bio njegova žrtva zajedno s brojnim svećenicima njegove matične biskupije kojoj je bio prognan biskup, a dvije trećine svećenika na različite načine, od likvidacije, preko utamničenja do progona, bilo onemogućeno u službi – ali i osobito bolnim i nemirnim vremenima razdora unutar ove mjesne Crkve koja će, zajedno s dvjema kasnijim ranama – potres koji ga je protjerao iz njegovog doma i ozbiljno oštetio njegovu katedralu i teška prometna nesreće koja je ostavila teške zdravstvene posljedice od kojih se nikad nije oporavio – obilježiti njegov život.“
Dar Očeve ljubavi onima koji ljube Isusa i čuvaju njegovu riječ ga je na osobit način povezao s Kristom i s Crkvom, a po njima i s Očevom ljubavlju, „kao onoga koji će, slično kao Juda i Sila iz današnjeg ulomka iz Djela apostolskih, donijeti jasnoću i mir zavađenoj Crkvi u Dubrovniku,“ rekao je biskup i nastavio: „To nije bilo lako učiniti – svima su nam poznate poteškoće na koje je naišao, pisma i prijetnje koje su ga pokušale odvratiti od njegovog poslanja, a tim ugroziti ono što je on prepoznao kao Božju volju za sebe, ali on je, zahvaljujući drugom daru, daru Branitelja, Duha Svetoga, to uspio. On mu je, Branitelj – Duh Sveti, dozivao u pamet sve što je Isus govorio i pomagao mu u navještaju Božje riječi, kao i u administrativnom i pastoralnom uređenju ove biskupije, ali i u teškom vremenu za ovaj grad, kao i osobnim poteškoćama. Branitelj – Duh Sveti, bio je osobito njegovo nadahnuće u prihvaćanju trećeg dara iz današnjeg evanđelja, dara Kristovog mira koji mu je pomogao da do kraja strpljivo nosi svoj križ sa svim osobnim, obiteljskim, crkvenim i društvenim poteškoćama koje su izazivali svi oni koji su bili poklonici mira ovoga svijeta, a njih je bilo različitih i ne znam koji su gori, oni izvan Crkve ili oni u Crkvi. Mislim ipak da su, makar su oni izvan Crkve činili zločine kojima ni danas ne znamo razmjere, gori poklonici mira ovoga svijeta koji se uvuku u Crkvu i tako kompromitiraju njezinu poruku spasenja,“ poručio je biskup Uzinić.
Također je naglasio, uz 300. obljetnicu sakralne upotrebe dubrovačke katedrale, veliki doprinos biskupa Perneka obnovi obnove katedrale „nakon potresa iz 1979. koji je, makar se mi danas u svim njezinim elementima ne slažemo s tom obnovom, bio i ostaje znak i slika njegove velike želje da u svojoj biskupiji na svim razinama provede koncilsku obnovu i učini je sposobnom odgovoriti izazovima vremena u kojemu živimo.“
Spomen-ploču biskupu Perneku podigla je Dubrovačka biskupija u dogovoru s bratom pokojnog biskupa kako bi i vanjski bilo obilježeno mjesto gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci.
***
Severin Pernek, sin Franje Perneka i Ane von Schneeberg, rodio se 9. studenoga 1924. u Travniku. Kako mu je otac zbog potrebe službe često selio osnovnu školu je pohađao u različitim mjestima. U Travniku je, kao sjemeništarac Banjalučke gimnazije, od 1935. godine pohađao gimnaziju i tu maturirao 1943. godine. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu, no nakon zatočeništva i križnog puta, završio ga je u Zagrebu, 1949. godine.
Za svećenika je zaređen u Zagrebu, 29. lipnja 1948. na naslov Banjalučke biskupije. Od 1949. godine pastoralno je djelovao u župama Prijedor i Bosanski Novi. Nakon dvije godine postao je biskupov tajnik u Banja Luci, a uz to obavljao službe propovjednika u katedrali, rektora katedrale, kancelara u Ordinarijatu, katehete i župnika do 1960. godine. Studij kanonskog prava na Lateranskom sveučilištu u Rimu završio je u ožujku 1964. g. Vratio se u Banja Luku na službu katedralnog župnika i generalnog vikara biskupije, gdje ga 10. travnja 1967. zateklo imenovanje dubrovačkim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je u Zagrebu, 18. lipnja 1967. po nadbiskupu Mariu Cagni, apostolskom delegatu u ondašnjoj državi. Biskupiju je preuzeo 23. srpnja 1967. g. Biskupsko geslo mu je bilo ‘Veritati in caritate’ (Služiti istini u ljubavi).
Kad je potres na Uskrs 1979. teško oštetio katedralu i biskupsku palaču u Dubrovniku, biskup je postao beskućnik. Nastanio se u početku u zgradi Sjemeništa, a za stolnu crkvu privremeno je koristio crkvu Male Braće. Na hodočašću u Lurd 1980. doživio je prometnu nesreću što je ostavilo traga na njegovom zdravlju i daljem djelovanju. Kad je 1988. morao u Rim na liječenje, biskupija je u studenom 1988. dobila apostolskog upravitelja mostarskog biskupa blagopokojnog Pavla Žanića, a biskup Pernek je zbog bolesti 1989. zamolio umirovljenje. Preminuo je 2. svibnja 1997. godine u Dubrovniku, a pokopan je u sakristiji Stolne crkve 5. svibnja 1997. godine.