Na Papinskom sveučilištu Gregoriana na fakultetu Misiologije u srijedu, 28. lipnja, doktorsku disertaciju obranila je Vikica Vujica, pročelnica Ureda za brak i obitelj Dubrovačke biskupije. Tema disertacije je Misticismo per il dialogo interreligioso: Una proposta attraverso gli studi di Raimon Panikkar e Thomas Merton. (Misticizam za međureligijski dijalog: prijedlog kroz studij Raimona Panikkara i Thomasa Mertona). U komisiji pred kojom je dr. sc. Vujica obranila temu bili su su: prof. dr. sc. Rosalba Manes, predsjednica komisije, prof. dr. sc. Bryan Lobo, DI, mentor i prof. dr. sc. Adam Wolanin, DI, korelator. Uz rodbinu i prijatelje obrani doktorata nazočio je i prof. dr. sc. Milan Žust, DI, dekan fakulteta Misiologije.
Doktorski rad je podijeljen u 3 dijela odnosno u 6 poglavlja.
Prvi dio se sastoji od dva poglavlja: Misticizam: fenomenološki pristup (I. poglavlje) i Istočni i Zapadni misticizam: opće odrednice (II. poglavlje). Ova dva poglavlja bazirajući se na studiju velikih fenomenologa religije i religijskog iskustva imala su zadaću predstaviti pitanje misticizma te kako se ovaj fenomen razvijao u određenim religijama, te je li misticizam fenomen koji se veže samo za određenu vrstu religije ili je transverzalan i prisutan također izvan religija. Zahvaljujući studiju velikih psihologa religije i naravno fenomenolozima došlo se do zaključka kako je misticizam nešto što ne možemo vezati za jednu određenu religiju i kulturu nego možemo govoriti o različitim misticizmima koji su uvijek posljedica jednog „interventa“ izvana ali su različiti zbog kulturalnog konteksta u kojem se razvijaju. Samim tim se može reći kako nitko, nijedna religija, nema monopol nad ovim fenomenom.
Drugi dio rada čine tri poglavlja: Misticizam kod Raimona Panikkara (III. poglavlje), Misticizam u Thomasa Mertona (IV. poglavlje) i Usporedba Panikkarova i Mertonova misticizma (V. poglavlje). Ovo je središnji dio radnje. Treće poglavlje donosi studij djela Raimona Panikkara. Neophodno je istaknuti kako je ovaj autor živio 92 godine i iza njega su ostala brojna djela, članci, konferencije. Kroz studij njegovih djela željelo se vidjeti kako se razvijao njegov tzv. „intrareligijski put“ jer od samog početka svoga djelovanja autor je pokazao veliki interes za komparativni studij religija posebice kršćanstva i hinduizma. Ovdje je nužno spomenuti kako je on dijete španjolke katolkinje i Indijca hindua te je na neki način upravo njegovo porijeklo obilježilo njegov akademski put. To se posebice ističe u jednoj njegovoj izjavi kada kaže „zašto bih se ja morao odreći moga indijskog/hinduskog podrijetla ako se Petar, Pavao, Ivan, Jakov … nisu morali odreći svoga židovskog“. Ono što je karakteristično za Panikkara jest da često koristi indijske/hinduističke koncepte kako bi pojasnio neke kršćanske istine. Poglavlje je podijeljeno u tri koncentrična kruga koji se okreću oko autorova života: prvi krug je nazvan rimsko-indijska faza; drugi krug je američka faza – s uplivima Indije; i treći krug govori o povratku u Europu i povlačenju u osamu. Autor, iako je dijecezanski svećenik, u jednom momentu svoga života otkriva svoju monašku dimenziju. I ovo je pod utjecajem hinduizma posebice ako se uzmu u obzir četiri stadija ljudskoga života koji su poznati u hinduizmu, a zadnji stadij upravo koincidira sa zrelom dobi koja traži od čovjeka povlačenje u osamu i meditiranje nad svojim djelima.
Osim što studij Panikkarovih djela pokazuje veliki interes za komparativni studij religija, ogromnu pozornost autor stavlja na pitanje susreta među religijama koje nije samo teoretsko nego koje proizlazi iz iskustva. Upravo stoga govori o „intrareligiskom dijalogu“ koji prije svega treba započeti duboko u osobnoj intimnosti. Za njega je dijalog prije svega jedna odluka, jedan stil života pa tek onda susret s drugima. S druge strane autor ističe kako je za kršćane dijalog nešto najprirodnije jer Bog stvara dijalogizirajući, iz šutnje nastaje Riječ/Logos (Krist) a samim tim možemo kazati da je naša kompletna religija jedan dijalog ili s Bogom ili čovjeka s čovjekom i s Bogom. Za Panikkara mistika je iskustvo Života. On smatra da je svaki čovjek potencijalni mistik samo je pitanje koliko se želi otvoriti toj realnosti. Naime mistika o kojoj on govori je mistika svakodnevice, odnosno naš pristup životu i stvarima koje nas okružuju. Kao jedan od prijedloga njegova misticizma, a koji možemo staviti kao ponudu za XXI. stoljeće, isplivava pitanje kristofanije, kozmoteandrizma, šutnje, pitanje vjere i vjeroispovijedanja, kristofanije kao načina kenoze i na kraju „integralno iskustvo života“. Sve ovo su teme kojima se autor bavi kako bi pokazao da misticizam/mistika nisu samo izvanredna iskustva koja pojedinac može imati.
Četvrto poglavlje disertacije govori o misticizmu kod Thomasa Merton. U klasičnom kršćanskom smislu kada se govori o misticizmu Merton je osoba koja ima predispoziciju za jedno „izvanredno“ iskustvo s obzirom da je kontemplativni redovnik. Kroz studij njegovih djela se upravo i vidi jedna crta koja je obilježena temama koje su vlastite kontemplativnom načinu života. Njegova prva djela su karakteristična po tome jer se bave duhovnim pitanjima. Tek nekih zadnjih desetak godina svoga života okreće se socijalnim i međureligijskim temama. Početkom šezdesetih godina koje su obilježene velikim krizama Merton se počinje baviti pitanjima vjere i otpora, pitanjem mira u postkršćanskoj eri, te pitanjima monaškog dijaloga. Otkrivajući Istok i istočne religije otkriva i veliku mogućnost dijaloga sa sebi sličnima, tj. s budističkim monasima.
Zanimljivo je da je Merton dijete koje nosi tragove interkulturalnog braka dvoje umjetnika koji nisu prakticirali nikakvu religiju. Mama mu je bila Amerikanka, otac Novozelanđanin, a on je rođen u Francuskoj. Na jednom mjestu ističe kako njegovi nisu prakticirali nikakvu religiju te kako nakon smrti roditelja on i brat žive kod majčinih roditelja koji su se kulturalno osjećali pripadnicima neke od protestantskih sljedbi.
U petom poglavlju svog rada Vujica donosi sučeljavanje mistika ovih dvaju autora, Panikkara i Mertona, težeći pokazati kako, iako su imali različite pristupe, u različitim fazama života dolaze do sličnih tema prije svega tema kao što su šutnja, odricanje (rinunzia), mir.
Treći dio rada ima jedno poglavlje: Misticizam, dijalog i poslanje (misija) Crkve (VI. poglavlje). Ovo poglavlje posvećeno je dokumentima crkvenog učiteljstva, a u njemu se željelo pokazati da autori, iako su katkad kritizirani zbog svojih stavova, u svojim pozicijama ne odstupaju od službenog nauka Crkve.
U radu autorica zaključuje, s obzirom da je mistika fenomen vlastit svim velikim religijama te da mistika nisu samo određeni „izvanredni“ fenomeni, da je mistika jedan od putova međureligijskog dijaloga kojega su Panikkar i Merton slijedili, te da je duhovni dijalog (dijalog religijskog iskustva) jedan od putova dijaloga o čemu govori i Učiteljstvo Crkve. Činjenica da je to malo „izazovniji način“ ne znači da je zato nemoguć.
Vikica Vujica rođena je u Kaknju 1977. godine, stalno je nastanjena u Brestovskom (Kiseljak), gdje je završila osnovnu školu. Srednju školu je završila u Kiseljaku 1995. godine, a školske 1996./97. godine upisala je studij teologije na Visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Nakon završetka teologije 2002. godine počela je raditi u Katoličkom tjedniku i Srednjoj školi u Kiseljaku. Akademske 2004./05. odlazi na studij u Rim, 2007. završava licencijat iz Misiologije koji je bio veoma dobro ocijenjen i predložen za publikaciju, te je objavljen 2008. godine u izdavačkoj kući Valter Casini editori (Rim) u filozofskom nizu kojega je uređivao talijanski filozof Ganni Vattimo. Akademske 2008./09. upisuje doktorski studij na Papinskom učilištu Gregoriana. Godine 2011. se vraća u Sarajevo i radi na Katoličkom bogoslovnom fakultetu kao asistent na katedri Fundamentalne teologije. U Dubrovnik dolazi 2016. godine i zaposlena je u Dubrovačkoj biskupiji kao pročelnica Ureda za brak i obitelj.
A.T.