Osmog dana devetnica pred blagdan blažene Marije Propetog Isusa Petković 7. srpnja u samostanskog dvorištu Družbe Kćeri Milosrđa u Blatu euharistijsko slavlje predvodio je dr. sc. Odilon Singbo, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu i pastoralni suradnik u župi sv. Nikole biskupa u Stenjevcu. Liturgijsko pjevanje predvodio je dječji župni zbor „Stope“ pod vodstvom s. M. Danijele Škoro. Prije mise sestre i djeca predmolili su slavna otajstva krunice.
Misnik je u svojoj propovijedi povezao misna čitanja i povezao ih sa svetačkim životom bl. Marije Propetoga.
Govoreći o tome kako Isusa nisu prihvatili u njegovom zavičaju, propovjednik je potaknuo na razmišljanje o tome kako bi vjernici danas prihvatili blaženicu da se sada pojavi u svom zemaljskom tijelu. Napomenuo je kako je ona po svojim zemnim ostacima tu. „Vjerujem da bismo se mi, upravo zbog ovoga evanđelja, drukčije ponašali prema njoj, nego što je to Isus doživio u svome zavičaju“, kazao je to nastavio: „To nam otkriva važno svojstvo naše vjere i našega života, da ćemo najveće sukobe i nerazumijevanja doživljavati u vlastitoj obitelji, u svome zavičaju ako nastojimo dosljedno živjeti svoju vjeru. Ako je moja vjera takva da nikoga ‘ne žulja’ u mojoj obitelji, u mojoj radnoj i društvenoj sredini, moram se pitati, kakva je moja vjera? Jesam li dosljedan u življenju svoje vjere, jer ako sam dosljedan, mogu izazvati divljenje ili postati kamen spoticanja, kako je spomenuto u evanđelju: ‘I sablažnjavahu se o njega.’ Tko svojim življenjem vjere u svojoj obitelji postaje pitanje savjesti, on postaje i problem savjesti. Ako u svojoj obitelji zbog svoje vjere ponekad nailazimo na nerazumijevanje, to znači da smo na dobru putu. Može se to dogoditi i u redovničkoj zajednici, da ponekad zbog svoje vjere doživimo odbijanje. Ne smijemo se zbog toga obeshrabriti.“
Spominjući dvojake odgovore Isusovih mještana nakon što su čuli Isusa kako propovijeda, vlč. Singbo je kazao kako su mu se jedni divili i čudili se, a drugi to nisu mogli jer su ga gledali kao onog čije su krijene poznavali. „Tu, nama vjernicima koji se zovemo Kristovim imenom, nastaje teškoća, kada svoju vjeru živimo prema nekoj svojoj slici Isusa i ideji o njemu i onomu što mi govorimo o njemu. Ta naša ideja postaje naš bog“, primijetio je. „Slika koju stvaramo o Bogu postaje način na koji živimo. I onda ne prihvaćamo Isusa iz evanđelja, onoga koji može činit čudesa u našem životu i životu onih oko nas. Ne znamo mu zahvaljivati i na dobrome i na lošemu što se događa u našim životima. Postajemo robovi nekih svojih ideja, a ideje nas obično udaljuju od stvarnosti. Onda ne ulazimo u dubinu. Kada nam se te ideje mijenjaju, lako odustajemo od Boga i radije ostajemo robovi svojih ideja, svojih dojmova o Isusu, umjesto da se otvorimo onomu što Isus zaista jest i onomu što on čini.“
Skrenuo je pozornost i na poteškoće koje se pojavljuju iz krive slike o Bogu. „Kad svoju vjeru ne živimo dosljedno, moguće je da kad dođu nevolje i nerazumijevanja da to pripisujemo Bogu. To nije ispravno.“ Nadalje je kazao da ako se vjera dosljedno živi „ljudi će imati neke svoje ideje o nama“, te to pojasnio: „Zamjerat će nam što idemo svaki dan na misu i govoriti da ‘stalno visimo u crkvi’.. Kada te kritike čujemo, unatoč svemu dobrome što činimo u svojoj obitelji, ne smijemo se obeshrabriti. Trebamo Bogu zahvaliti na takvim komentarima. Važno je zahvaliti Bogu na onima koji nas obeshrabruju u načinu na koji živimo svoju vjeru.“
To vrijedi i za obitelji i za redovničke zajednice. „Za vas koji ste u obitelji, zahvaljujte Bogu što imate one ljude s kojima se možete prepirati zbog svoje vjere. Ovo možda zvuči čudno, ali, ako ne znamo zahvaliti Bogu na onim ljudima koji nas možda pokušavaju obeshrabriti, jer pokušavamo živjeti svoju vjeru, kako ćemo doći do neba? To vrijedi i za redovničku zajednicu. Sestra može postati problem drugim sestrama. Može stalno nešto prigovarati, biti nezadovoljna. Kada se tako događa, i ako se druge sestre počnu buniti, onda je pitanje kako će te sestre doživjeti svetost? Zašto baš tu sestru ne doživljavaju kao onu koja svojim ponašanjem njima objavljuje njih same? Znajmo: koliko smo sposobni biti strpljivi prema onima koji nas ‘gnjave’ – toliko možemo u sebi gajiti krepost strpljenja. Važno je zahvaliti Bogu što doma imamo one koji neprestano prigovaraju, one s kojima se možemo prepirati, pa i svađati. Kada je čovjek sam na svome životnome putu, onda kada nema komunikaciju s drugima, kada nema one na koje se može oslanjati, to može biti velik teret. Kada je Isus došao u svoj zavičaj i susreo se s tim, nije prigovarao nego se čudio, čudio se njihovoj nevjeri. Isus nam poručuje: ako su mene moji odbacili, moguće je da će i vas vaši odbacivati. Pazite kako živite svoju vjeru. Isus pokazuje iznimno strpljenje.“
Primjer bl. Marije Propetoga poučava strpljenju, pa je propovjednik citirao njezin zapis o tome: “Koliko strpljivosti u Isusovu javnom životu, dok gleda da ljudi ne primaju njegov sveti nauk o vječnome životu, a ne shvaćaju istinu, ne gledaju istinsko svjetlo, nego se gube u nevjeri i oholosti. U svojoj sebičnosti i umišljenosti odbacuju Isusa Krista. Koliko strpljivosti u podnošenju tolikih strašnih uvreda nanesenih njegovoj presvetoj osobi u njegovu javnom životu, za vrijeme njegovoga propovijedanja i božanskoga poslanja, bez kažnjavanja jer on sve strpljivo podnosi. Podnosio je i sustezao se.“
Poručio je okupljenim vjernici da ako žele biti Kristovi učenici moraju naučiti krepost strpljenja poput blaženice. „Ona duboko u sebi zna da je Božji plan uvijek jači od najljepših ljudskih planova, od najljepših želja njezine obitelji. Kada čovjek u svojoj ludosti primi Božji plan za njega, susreće se s raznim preprekama na putu, ali kada ostaje vjeran Božjemu planu, puno se toga čudesnoga događa. Naša prisutnost ovdje upravo to potvrđuje. Blaženičino svetište to potvrđuje. Naše sestre Kćeri Milosrđa to po svijetu potvrđuju. To je veličanstveno djelo Božje. Ali je za to netko u danom trenutku trebao biti dovoljno lud da povjeruje Bogu i njegovu naumu. Naša je bl. Marija Propetoga bila dostatno čvrsta u vjeri i strpljiva u podnošenju kritika i neizvjesnosti da se sve to moglo ostvariti. Upravo onako kako je to i Isus učinio.“
„Danas učimo što znači biti strpljiv i istinski vjerovati u Boga, a ne u neke svoje ideje o njemu“, poručio je vlč. Singbo. „Ovdje smo sa svojim različitim nakanama, ali nastojimo da nam na prvom mjestu budu duhovna traganja, duhovne nakane da možemo rasti u vjeri, u strpljenju jedni prema drugima, osobito prema svojim ukućanima, prema onim ljudima koji nam redovito idu na živce. Oni su tu postavljeni za našu svetost. Ne da nam zagorčaju život, nego za našu svetost. Iz takvoga strpljenja možemo i druge poučiti, možemo pokazati pravo Isusovo lice. On je strpljiv, Bog s nama. U nama ima puno toga nezreloga, manje lijepoga, a Isus nas prati svojim neiscrpnih strpljenjem.“ Ilustrirao je to primjerom sv. Pavla.
Osvrćući se ponašanja Isusovih mještana propovjednik je ustvrdio da su oni tako postupili vjerojatno jer su bili ljubomorni ili su bili zavidni. „To je nešto što se može dogoditi i nama kada ne znamo zahvaliti Bogu na dobročinstvima i čudesnim djelima u svom životu, na dobročinstvima i čudesnim djelima u tuđem životu – tada upadamo u zamku ljubomore ili zavisti.“ Objasnio je razliku između ljubomore i zavisti.
Isus je ipak ostao vjeran sebi i svome poslanju, ustvrdio je te zaključio: „Evanđelje kaže da nije mogao učiniti nijedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši na njih ruke. To je već čudo. Isus nikada ne ostaje do kraja zatvoren. Stoga, pokušajmo i mi večeras, ako mu već nećemo posve otvoriti vrata svoga srca, otvorimo mu barem prozorčić, da Isus tako ozdravlja naše duše i da, po zagovoru bl. Marije Propetoga, on učini barem neko ozdravljenje u našoj duši.“
Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem. Župnik župe Svih svetih u Blatu don Željko Kovačević tijekom mise ispovijedao je u blaženičinu svetištu.
Uslijedilo je euharistijsko klanjanje u svetištu koje je trajalo do ponoći, a sudjelovali su: sestre Kćeri Milosrđa, župni zbor, članice Trećega reda sv. Franje, skupina molitelja „Bl. Marija Propetoga“ i Schönstattski pokret, bratimi Svih svetih i sv. Vincence, mladi i neokatekumeni.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga
