Dubrovačke kulturne institucije nedavno su postale bogatije za vrijednu arhivsku građu koja je pripadala povjesničaru, pedagogu i novinaru Antunu Vučetiću (1845.-1931.). Naime, njegovi su nasljednici Državnome arhivu u Dubrovniku i Arhivu Dubrovačke biskupije poklonili rukopisnu ostavštinu i knjižnicu ovoga zaslužnoga dubrovačkoga znanstvenika.
Kao jedan od najvažnijih intelektualaca u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća s višedesetljetnim predanim radom na znanstvenom i prosvjetnom polju, Antun Vučetić bavio se širokim spektrom tema. Najpoznatiji su njegovi radovi iz dubrovačke povijesti 17. stoljeća, posebice o razdoblju uoči i nakon Velike trešnje 1667. godine kao i knjiga o štovanju svetoga Vlaha u Dubrovniku (Vučetić je bio jedan od najranijih festanjula, 1874.), a značajan je i njegov doprinos u prepisivanju i objavljivanju dubrovačkih arhivskih dokumenata, što je na molbu Franje Račkoga radio za edicije Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Objavio je i čitav niz manjih članaka o pojedinim događajima i osobama iz dubrovačke prošlosti, kao i nekoliko rasprava iz pedagogije. Posebnu važnost njegovome znanstvenome radu daje činjenica da su nastali izvornim istraživanjem dotad uglavnom neobjavljenih arhivskih dokumenata. Vučetić je bio angažiran i u brojnim društvima u Dubrovniku svoga vremena: Dubrovačkome radničkom društvu, Društvu za promicanje interesa Dubrovnika (DUB), dubrovačkoj podružnici Udruženja državnih službenika i namještenika, a bio je i jedan od osnivača i prvi predsjednik Dubrovačkoga učenog društva „Sv. Vlaho“ (1923.) koje je osnovano sa svrhom proučavanja i populariziranja dubrovačke povijesti.
Nakon završetka dubrovačke gimnazije koju su tada vodili isusovci (1863.), Antun Vučetić je na sveučilištu u Beču diplomirao je povijest i zemljopis (1867.) te je nakon kraćeg službovanja na gimnaziji u Korčuli i Splitu postao profesorom u dubrovačkoj gimnaziji. Uz osmogodišnji prekid kada je bio pokrajinski školski inspektor u Splitu, ostao je profesor u Dubrovniku sve do umirovljenja 1903. godine. Nakon toga je bio glavni urednik časopisa Srđ (1904.-1908.), najvažnijega dubrovačkoga kulturnog časopisa tog vremena, u kojemu je okupio velik broj suradnika iz raznih krajeva. Nakon Prvoga svjetskoga rata imenovan je prvim direktorom samostalnoga Državnoga arhiva u Dubrovniku (1921.-1924.) koji je tada osnovan kao zasebna ustanova jer je dotad bio u sklopu Kotarskoga poglavarstva. Na toj je funkciji odigrao ključnu ulogu u organizaciji rada i uređenju dubrovačkoga arhiva (koji se tada nalazio u prizemlju Kneževa dvora), posebno nakon povratka arhivskih dokumenata koji su za vrijeme rata bili odneseni u Austriju.
Donacija je najvećim dijelom pripala Državnome arhivu u Dubrovniku i sastoji se od knjižnice koja broji skoro 600 knjiga različite tematike, uglavnom iz dubrovačke povijesti i književnosti, zatim većega broja Vučetićevih rukopisa, bilješki, ispisa i fragmenata te sačuvani dio njegove korespondencije i fotografije. Osim autografa njegovih djela, u ostavštini se nalaze i poneki rukopisi drugih autora s kojima je bio u kontaktu, kao i određeni broj izvornih arhivskih dokumenata, uglavnom iz 18. i 19. stoljeća. Arhivu Dubrovačke biskupije poklonjeno je nekoliko rukopisnih i tiskanih molitvenika, zbornika i knjiga vjerskoga sadržaja, kao i nekoliko izvornih arhivskih dokumenata, među kojima se ističu dvije povelje na pergamentu iz 15. i 16. stoljeća. Dubrovačkim muzejima (Kulturno-povijesni muzej) poklonjena je korespondencija s književnikom Ivom Vojnovićem, kako bi obogatila njegov osobni fond koji muzeji čuvaju.
Iako je odmah nakon Vučetićeve smrti namjera njegovih nasljednika bila pokloniti njegovu knjižnicu i rukopisnu ostavštinu dubrovačkim ustanovama, ipak je na ostvarenje te zamisli trebalo iz raznih razloga čekati punih 85 godina. Tu je obiteljsku obavezu izvršila Mira Puljizević rođ. Stajić (1930.-2016.), supruga Vučetićevog jedinog unuka Antuna Puljizevića. Iako su većinu života proveli u Novome Sadu, bili su trajno vezani za Dubrovnik, njegove tradicije i njegovu prošlost. Nakon iznenadne smrti njihovog sina jedinca, a potom i smrti supruga Antuna, Mira Puljizević odlučila je sama dovršiti i provesti u djelo taj stari obiteljski naum. Kontaktiravši Državni arhiv u Dubrovniku i Arhiv Dubrovačke biskupije, ostvarena je suradnja i dogovorene su pojedinosti oko predaje donacije što je ostvareno uz pomoć povjesničara umjetnosti Ivana Viđena i nećakinje gospođe Puljizević Ljiljane Stajić. Uz to, treba dodati da su se njezine misli okrenule tome da nekako pomogne i djeci kojoj je uskraćena toplina roditeljskog doma te je novcem od prodaje obiteljske kuće u Lapadu pomogla SOS Dječje selo u Sremskoj Kamenici poklonom tri novosagrađena stana u Novom Sadu štićenicima dječjeg sela koji nakon punoljetnosti napuštaju selo i započinju samostalan život, studiraju ili rade. Tako će ova gospođa, iako nažalost nije doživjela vidjeti svoj naum ostvaren, ostati zapamćena kao dvostruka dobrotvorka koja je obdarila svoja dva najdraža grada u kojima je živjela i koje je voljela.
Državni arhiv u Dubrovniku i Ured za medije Dubrovačke biskupije