Župa Svete Obitelji u Novoj Mokošici ugostila je novu redovničku zajednicu, Karmel Božjeg Milosrđa – Pustinjačko-misionarska zajednica braće i sestara Milosrdnog Isusa i Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, utorak, 25. listopada. Teme susreta bile su predstavljanje karizme i misije zajednice te kateheza o molitvi i klanjanje pred Presvetim. Ovo je bilo prvo ovako iskustvo sjedočenja i predstavljanja zajednice na nekoj župi.
Što je karizma ove nove zajednice?
Nakon uvodne riječi i pozdrava koje je župnik don Ivo Zečević uputio bratu Dražen Mariji Vargošević, sestri Maji Pavli Bašić te svim prisutnima, uslijedila je molitva, a potom je s. Maja govorila o duhu Karmela. Istaknula je kako svaka zajednica u svojoj karizmi „uzima i naglašava nešto više iz Isusovog života pa je Karmel zagledan u Isusa koji moli“. Ističe da je prvo poslanje Karmela „molitva (…) za one koji u prvim redovima navještaju, za apostolat“ te da njihova nova zajednica Karmel Božjeg milosrđa uzima to karmelsko nadahnuće te „prepoznaje i naviještanje“ kao svoj poziv. „Pustinjački život omogućuje oslobađanje suvišnih stvari koje sprječavaju identitet tog [molitvenog] života“, rekla je s. Maja.
Pred kraj svog izlaganja svjedočila je vlastito iskustvo obraćenja i poziva te naglasila kako bake imaju iznimno važnu ulogu u obitelji svojim molitvenim zagovorom te učenju djece molitvama. Pozvala je sve roditelje da mole za duhovna i redovnička znanja te zamolila da ne komentiraju „a kud baš moje dijete, ako se Vaše dijete odluči na duhovni poziv“, osvrnuvši se na riječi svetog don Bosca: „Kad neko dijete ostavi svoje roditelje i slijedi Božji poziv, Isus Krist zauzima njegovo mjesto u obitelji“.
Molitva nije brbljanje riječi nego prijateljski razgovor
Kao misao vodilju kateheze o molitvi brat Dražen uzeo je definiciju molitve svete Terezije Avilske: „Po mojem mišljenju misaona molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta nasamo s onim za koga znamo da nas ljubi“.
Istaknuo je kako u „misaonoj molitvi naše misli prate naše riječi, naše osjećaje“, da je nepoželjno „blebetanje kao pogani“. Istaknuo je da „molitva ne može biti nešto automatsko, nešto što samo izgovorimo. Ona nije mantra. Obraćamo se osobi. Ocu.“ Govoreći o strukturiranim, naučenim, izgovorenim molitvama ustvrdio je kako je potrebno „biti zahvalan jer preko njih misao može krenuti k Bogu ali samo izgovaranje nije dostatno“.
O dimenziji molitve kao prijateljskog razgovora brat Dražen je naglasio kako se „mi trebamo sprijateljiti s Bogom Ocem, Bogom Sinom i Bogom Duhom Svetim“, a „za prijateljstvo je važno poznavanje“. U ovom odnosu to znači zaista upoznati osobu Isusa Krista, „upoznati Njegovu Riječ, što je radio, tko Mu je Majka, tko su i kakvi su Njegovi prijatelji“. Istaknuo je da prijateljstvo nije odnos koristoljublja ili povremene potrebe već da je „Isusu važno da imamo – prijateljski odnos“ gdje poput „Ivana možemo nasloniti glavu na Njega“. Prijateljstvo traži „odanost, vjernost, susretanje, zahvalnost. Davanje. Ne davanje da bi dobio ili da se odužiš. Dano ti je jer Mu je stalo, želi ti dobro. To se ne može naplatiti.“
S Isusom možemo razgovarati o svakoj životnoj situaciji
„Razgovarati često je isto logika prijateljstva“ kazao je brat Dražen te, citirajući sv. Tereziju Avilsku, nadodao da „u Isusu možemo naći prijatelja za svaku životnu situaciju“. Čovjeku križ može biti iznimno težak no Bogu „se smijemo požaliti, ali u vjeri“. Govornik se prisutnim obratio riječima ohrabrenja: „ne budite skučeni u našim molitvama. Raširimo krila visoko i letimo u našoj molitvi“. Za razgovor s Bogom, molitvu kako osobnu tako i zajedničku „potrebno je izdvojiti vrijeme i mjesto i prostor“.
Govoreći o iskrenom odnosu i potpunom predanju Bogu naglasio je kako „ništa što u našem životu ostaje izolirano od Isusa nije spašeno. Nije blagoslovljeno. Sve poveži s Isusom“ jer je to jedini način na koji možemo biti spašeni i nositi se s nedaćama života. „Najvažnije je da znamo da nas On ljubi“, naglasio je brat Dražen.
Osobama „koje imaju bujnu maštu i kojima misli lete“ preporučio je misaonu molitvu uz pomoć duhovnog štiva, teksta iz Biblije na koji će se uvijek moći vratiti. Istaknuo je kako „je mašta dobra ukoliko je pozitivna“ te potaknuo na „poistovjećivanje s biblijskim likom“ u određenoj životnoj situaciji ili zamišljanje „da On ozdravlja bolesnika, ali u našoj duši“ jer On jest prisutan Duhom u čovjeku, a „ tijelom, čovještvom i božanstvom“ u Presvetom.
„Nečastivi zna da ako nam uzme molitvu da nam je uzeo sve. Molitva je pravi duhovni boj“, naglašava predavač te poziva sve vjernike citirajući sv. Tereziju: „Trpite tu muku da puno budete s onim koji je toliko drugačiji od nas po dobroti i ljubavi“.
Katehezu o molitvi brat Dražen završio je riječima da se „molitva ne sastoji od puno razmišljanja, već od puno ljubavi“. Njegov savjet svim prisutnima je bio da u onom trenutku u molitvi kada osoba osjeti prijelaz „od onog da mi Njega sebi predstavljamo, zamišljamo, razmatramo“ prema onome „da nas počinje obuhvaćati Njegova prisutnost“, da se prepusti Bogu jer „tada On počinje sam djelovati i raditi u nama. On zna najbolje što je nama potrebno. Prvo sam preuzeo inicijativu da bih ju prepustio Bogu.“
Romana Čomić