Četvrtoga dana devetnice bl. Mariji Propetog u Blatu na Korčuli u srijedu 4. srpnja, po već ustaljenom rasporedu, blaženici su hodočastili župljani župe sv. Josipa iz Vela Luke. Dio njih je došao pješice, zajedno sa svojim župnikom don Hrvojem Katušićem koji je u zajedništvu s domaćim župnikom don Željkom Kovačevićem predslavio misno slavlje u samostanskom dvorištu uz svetište bl. Marije Propetoga. Pobožnost krunice slavnih otajstava uz blaženičine duhovne misli predmolile su članice Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i drugi župljani. Liturgijsko pjevanje je predvodio župni zbor iz Vela Luke „Don Ivo Oreb“ pod vodstvom Tončija Oreba.
Misnik je u propovijedi istaknuo kako su se vjernici ovdje okupili da slave ženu sveta života, a Providnost je dala da, dok se pripravljaju na slavlje njezina blagdana, bude i blagdan sv. Tome apostola kojeg se obično pamti po njegovoj nevjeri.
„Svatko se u životu susreo s nekim nevjernikom, ili barem zna za onoga tko za sebe kaže da ne vjeruje, a danas je u svijetu takvih sve više“, kazao je propovjednik. „Mnogo je onih koji deklarativno pišu da su katolici i kršćani, a svojim životom pokazuju da su nevjernici. Nevjeru susrećemo i u vlastitom životu. Pitanje nekih sumnji i traženja vezuje se uz svaki svetački život. I bl. Marija Propetoga našla se u teškoj bolesti, agoniji i iscrpljenosti. Iskusila je ono što se u duhovnosti naziva mračna noć duše. Pitala je Gospodina gdje je, jer ga više nije prepoznavala u svom životu. Ta intimna, duboka pitanja nisu znak pogrešnoga puta, jer i sâm naš Gospodin, raspet na križu, vapije: Bože moj, zašto si me ostavio? Sumnja i nesigurnost koja se javlja u našem srcu može biti znak autentičnoga, radikalnog života u kojem tražimo Gospodina.“
Zatim je luški župnik podsjetio na događaje vezene uz sv. Tomu, rekavši kako je njemu „ostao pridjev – nevjerni, a možda bi bio bolji – hrabri“. Nakon Isusove muke i smrti na križu, učenici su se razbježali, Petar ga je zatajio. Učenici su se čak u strahu od Židova zatvorili u dvoranu. Kad im se Isus ukazao u dvorani jednog nije bilo među njima. „Taj se očito nije bojao, nego je ostao među narodom, iako je svjestan onoga što bi ga moglo snaći. Od svih Isusovih učenika taj možda ima i najviše hrabrosti kad se u tom trenutku usuđuje napuštati sigurnost dvorane i izlaziti van“, istaknuo je župnik Katušić. „On opet dolazi među njih i kad mu njegova braća i učenici govore da su vidjeli Gospodina, on im ne vjeruje. Toma ne vjeruje zato što oni objavljuju nešto toliko veliko – radosnu vijest da je Učitelj, onaj koji je bio razapet, i dalje živ, nego jer vidi da su oni i dalje u dvorani, vrata su i dalje zatvorena. Po njihovu životu Toma zaključuje: Da ste vi vidjeli Gospodina, valjda bi vam se nešto promijenilo, više ne biste bili u strahu.“
Potaknuo je okupljene vjernike na promišljanje o tome zašto neki koje susreću u životu ne vjeruju: “Je li razlog njihove nevjere možda to kako mi živimo? Možda mi i dalje stojimo zatvoreni u nekim dvoranama? Je li nam Bog najvažniji? Je li nam on na prvom mjestu ili je umjesto njega na prvom mjestu nekakva naša sigurnost, imovinski probitak, neke sitne zajedljivosti, zamjeranja, neopraštanje? A drugima govorimo: Mi smo vjernici. Možda je razlog za to što netko ne vjeruje u Istinu taj što mi kao vjernici svoj život živimo nedovoljno autentično. Kako ja živim svoju vjeru? Koliko ja svjedočim to oduševljenje za Gospodina? Vjerujem li da je ovaj zemaljski život samo prolaz, prijelaz u vječnost? Živim li za zemaljsko ili živim za nebesko? Mogu li još više posvjedočiti svojim životom da meni ovo zemaljsko nije važno?“ Spomenuo je kako su veliki sveci, poput sv. Franje i bl. Marije Propetoga, tako živjeli da su druge zanosili za ono nebesko. „Sve su ostavili da krenu za Bogom. To rađa vjerom kod ljudi.“
Osvrnuo se i na krize vjere kod vjernika i povezao to s primjerom sv. Tome: „Kad nas same pogodi nevjera, kad nas pogodi sumnja, nesigurnost, onda vidimo što Gospodin čini s Tomom koji dolazi pred njega. Gospodin zove Tomu: Dođi k meni, stavi svoju ruku u moj bok, stavi svoje prste u mjesto čavala. Gospodin nam pokazuje put. Kada u životu dođemo u trenutke sumnje i poteškoća, Bog nas uči da idemo i dotaknemo Gospodinove rane. Kada dotakneš njegove rane, tad se rađa vjera. Ne rađa se u udobnosti, u sigurnosti, nego se rađa u trenutku boli, a Gospodinove rane su boli ovoga svijeta.“
„Kada u ovome svijetu mi prilazimo onima koje su potrebni, nemoćni, kada dotičemo njihov križ, tad se rađa vjera. Gospodin nas zove da u svome životu, na putu naše osobne vjere, tražimo u svome mjestu i u svome životu upravo one koji su najranjeniji. Kad njima služimo, kad dio njihova križa uzmemo na sebe, tad se rađa vjera. Neka ta vjera koju ćemo prepoznati u doticanju Gospodinovih rana bude onda poticaj da tako živimo svoj život, da oni koji nas susretnu vide u našim očima, u pogledu i osmijehu da ne živimo za ovaj svijet nego za kraljevstvo nebesko“, poručio je predvoditelj slavlja.
Euharistijsko slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem.
Četvrtog dana devetnice članovi udruge „Iskra svjetlosti“ iz Splita, koja okuplja osobe s intelektualnim poteškoćama, u samostanskoj dvorani su izveli predstavu: „Sedam darova Duha Svetoga“.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga
