Obredom pepeljanja započeli smo svoj četrdesetodnevni korizmeni hod prema proslavi vazmenog otajstva muke smrti i uskrsnuća Gospodinova. Tim smo se obredom priznali grešnicima koji pozitivno žele odgovoriti Isusovom pozivu na obraćenje koji nam je upućen u današnjem evanđelju, ali i tijekom samog obreda pepeljanja: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Za nas krštenike taj se poziv odnosi na povratak Isusu Kristu i njegovom evanđelju, kako bismo postali što je više moguće slični njemu, a onda tu sličnost i živjeli u svom svijetu i vremenu. U tome će nam pomoći naš korizmeni hod za Isusom.
Kao i svake godine liturgija prve korizmene nedjelje nas zajedno s Isusom odvodi u pustinju. Ove godine nas na tom putu u pustinju s Isusom prati evanđelist Marko koji je, za razliku od Mateja i Luke koje čitamo u drugim liturgijskim godinama, u svom opisu veoma sažet. U današnjem evanđeoskom ulomku najprije saznajemo da je Isus u pustinju otišao nadahnut od Duha. To je isti onaj Duh koji je neposredno prije toga tijekom Ivanovog krštenja na Jordanu sišao na njega u liku goluba dok se s neba orio glas: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1, 11). To je onaj isti Duh kojeg smo i mi primili u svom krštenju kad smo postali ljubljeni sinovi i kćeri Božje. On i nas poziva, kroz poziv Crkve, da se s Isusom zaputimo u svoju korizmenu pustinju, posvećujući ovo korizmeno vrijeme postom, molitvom i djelima ljubavi.
Saznajemo, nadalje, da je Isus u pustinji boravio četrdeset dana. Ovaj broj, a njega donose i drugi evanđelisti, pun je simbolike. Tijekom ovih četrdeset dana Isus je osobno proživio četrdesetogodišnje pustinjsko iskustvo Izabranog naroda na putu iz egipatskog sužanjstva prema Obećanoj zemlji. Broj četrdeset, koji je veoma čest broj u Starom zavjetu, podsjeća i na dva starozavjetna saveza, onog s Noom o kojemu je progovorilo prvo čitanje, a koji se dogodio nakon četrdesetodnevnog potopa o kojemu smo slušali u prvom čitanju i onog s Mojsijem koji se dogodio nakon njegovog četrdesetodnevnog boravka na Sinaju. Broj četrdeset nas podsjeća i na naše krštenje koje je, prema ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, protulik Noinu potopu, a taj broj obilježava i našu korizmu koja je, uostalom, po tom broju i dobila naziv.
Evanđelist nam zatim kaže da je Isusa u pustinji iskušavao Sotona, bio sa zvijerima i da su mu anđeli služili. Kušnje od strane Sotone spominju i drugi evanđelisti. Dapače, oni su dosta detaljni u opisu tih kušnji, dok evanđelist Marko o sadržaju kušnji ne govori ništa. Ovo nam omogućuje da u Isusovim kušnjama možemo prepoznati i svoje vlastite kušnje koje su i u našem životu trajno prisutne. Krštenjem smo s Bogom sklopili savez, postali smo njegovi sinovi i kćeri, ali time nismo postali savršeni. I dalje smo ostali slabi i grešni ljudi koji mogu pod utjecajem Sotone iznevjeriti ono na što smo se obvezali savezom s Bogom u krštenju. Korizmeno vrijeme je vrijeme tijekom kojega bismo to trebali bolje uočiti i s tim se suočiti, da bismo, gledajući u Isusa i njegov primjer, pronašli snagu za pobjedu nad zlom i napašću u pustinjama vlastitog života, kao što je to u svojoj pustinji uspio sam Isus. Dok drugi evanđelisti jasno kažu da je Isus uspio odoljeti svim iskušenjima, evanđelist Marko to ne kaže izravno, nego neizravno. Čini to spominjući zvijeri s kojima Isus bijaše i anđele koji su mu služili, a što značiti da je pobjedom nad kušnjama Isus ponovo uspostavio onaj početni i sklad između čovjeka i svih drugih živih bića na zemlji, ali i nebeskih bića. I u našem slučaju pobjeda nad našim kušnjama može doprinijeti tom skladu.
Ovdje mi se, zbog ovog sklada koji je Isus postigao pobjedom nad kušnjama, ali i potreba da mi postignemo tu pobjedu, a u čemu bi nam korizma kao naša pustinja s Isusom trebala pomoći, nameće potreba i jednog drugačijeg pogleda na pustinju. To je pogled koji nam je svojevremeno, započinjući svoj pontifikat, ponudio papa Benedikt XVI. To je ona pustinja u kojoj žive mnoga naša braća i sestre, oni za koje papa Franjo kaže da se nalaze na periferijama Crkve i društva. Ovako papa Benedikt XVI. opisuje te pustinje kojima bismo ove godine, a u duhu korizmene poruke pape Franje, mogli pridružiti i globalizaciju ravnodušnosti: „Postoje toliki oblici pustinja. Postoji pustinja siromaštva, pustinja gladi i žeđi, pustinja napuštenosti, usamljenosti , razorene ljubavi. Postoji pustinja zaborava Boga, ispražnjenih duša koje nisu svjesne čovjekovog dostojanstva i puta. Izvanjske se pustinje u svijetu umnažaju, jer su nutarnje pustinje postale tako prostrane. Zato bogatstva zemlje nisu više u službi izgradnje vrta Božjega u kojemu bi svi morali živjeti, već su stavljena u službu izrabljivačkih sila.“ Papa Benedikt XVI., kao uostalom i papa Franjo u svojoj korizmenoj poruci, nije zaustavio na utvrđivanju suvremenih pustinja – kojima bismo svi mu mogli dodati i neke druge – nego on Crkvu i nas kršćane vidi i kao rješenje za te suvremene pustinje: „Crkva u svojoj cjelini, i pastiri u njoj, se mora poput Krista zaputiti, kako bi povela ljude iz pustinje, prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onomu koji nam daruje život, život u punini.“ Prevedemo li ovo u ovu našu korizmenu stvarnost, to bi onda značilo da ova naša četrdesetodnevna korizmena pustinja u koju smo se pepeljanjem uputili za Isusom, ima zadaću osposobiti nas za naš kršćanski izlazak iz ovozemaljskih pustinja, kako bismo nakon toga iz tih ovozemaljskih pustinja mi mogli izbavljati svoju braću i sestre, ljude našeg vremena.
O ovom nam je progovorio i posljednji dio današnjeg evanđeoskog ulomka koji nas nije ostavio u pustinji, nego nas je vratio u Galileju: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju.“ Galileja je Isusova svakodnevnica. Iz nje je krenuo u pustinju i u nju se vratio nakon pustinje da bi, osnažen novim iskustvom, a u njega spadaju i kušnje, mogao započeti propovijedati evanđelje Božje ljudima svoga vremena koji su, makar u svijetu, živjeli u svojim pustinjama. Isusu pustinja nije bila cilj. Ona je bila njegova priprava, suočavanje sebe samoga u tišini sa Sotonom i njegovim kušnjama, da bi nakon toga mogao spremno zakoračiti u svoju svakodnevicu i ostvarenje onog plana spasenja koji je došao ostvariti u našim pustinjama, a kojemu je bitni sadržaj propovijedanje evanđelja Božjega. Ni naša korizma nije sebi svrha. Korizma nas odvodi u pustinju u kojoj se nalazi Isus, kako bi i mi pobijedili napasti i vratili se izvornom savezu s Bogom koji smo sklopili u krštenju, a onda se odatle mogli zajedno s Isusom vratiti u našu Galileju, u naš svakodnevni život, u obitelji, na ulici, u mjesto, školi, na poslao… I u toj našoj Galileji, koju smo često lošim životom i mi učinili pustinjom i za sebe i za druge oko sebe, riječima i životom izvršili svoje bitno kršćansko poslanje, a to poslanje je biti u Isusovo ime propovjednici evanđelja Božjega govoreći, ali i djelima pokazujući, svima koje susrećemo u životnim pustinjama ovoga vremena: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“