Korizmeno vrijeme je i vrijeme posebne milosti, prilika za sabranost i obraćenje, blagoslovljeno vrijeme u kojemu bismo trebali otkriti kakvi kršćani jesmo i kakvi bismo kršćani trebali biti, ma zapravo izvrsna prilika da posložimo stvari u svome životu i donesemo prave odluka da bismo ustima ispovjedili da je Isus Gospodin i srcem vjerovali da ga je Bog uskrisio od mrtvih, a onda u skladu s tim i živjeli. To, priznati ćemo, nije lako jer kušnje su velike, a mi slabi, ali znamo da možemo pobijediti. U tom nas uvjerenju učvršćuje današnje evanđelje i Isusov primjer odolijevanja napasniku i njegovim kušnjama.
Tri su napasti ili kušnje kojima je Isus odolio, a koje su na ovaj ili onaj način i naše napasti ili kušnje kojima i mi trebamo odoljeti želimo li biti i ostati njegovi, biti i ostati kršćani. Prva je kušnja kruha i pod tim shvaćena materijalna stvarnost, novac, uživanje, kuća, posjed… Gladnom Isusu se ta kušnja pretvorila u ponudu: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Nama se ta kušnja pretvara u davanje veće važnosti onom imati nego onom biti, u neprestanu trku za imati sve više bez obzira na cijenu, a ona je najčešće ugrožavanje drugih u njihovom dostojanstvu i njihovim osnovnim pravima. Gospodinov, a s njim i naš, odgovor na tu kušnju je: Ne živi čovjek samo o kruhu. Druga kušnja je kušnja vlasti ili idolopoklonstvo. Ona se u Isusovom slučaju pretvorila u ponudu: Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje. Nama je to karijera, čast, ljudska slava… a s tim sve ono što nam je u životu važnije od Boga, čemu se radije klanjamo nego li Bogu. I kako nam se ono biti prvi, biti na čelu, čini privlačnim i čime se sve ne služimo da bi to postigli ili postignuto zadržali? I što si na višem položaju veća je kušnja! Zato i izaziva poštovanje, ali i čuđenje sa strane mnogih, papino odreknuće od službe kad je shvatio da on više Crkvi ne može dati ono što smatra da joj danas treba. On, međutim, svoj pogled nije zaustavio na svojoj papinskoj moći, nego na svom papinskom služenju. Imao je pred sobom Isusa, Vrhovnog Pastira Crkve, koji nije Mesija koji će vladati, nego Mesija koji će služiti. Njega i mi promatrajmo, jer on i nas primjerom i životom uči kako odgovoriti na tu kušnju vlasti i ne pretvoriti je, makar i vladali, u idolopoklonstvo: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi! Treća kušnja je iskušavanje Boga koji je Bog samo ako se brine za nas i naše potrebe. Ona se u Isusovom slučaju pretvara u ponudu: Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. U našem slučaju se pretvara u onaj famozni: Zašto Bože!, bez želje da s vjerničkim pouzdanjem sebe i svoj život podložimo Božjoj volji uvjereni da Bog ne napušta one koji su njegovi i da on bolje od nas znade što je za naše dobro. Isus nije iskušavao Boga. On se potpuno podložio njegovoj volji. On i nama kaže: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojeg!
Ova razmatranja nad kušnjama kojima je bio izložen Isus, a i mi zajedno s njim, pokazuju nam da se u dvije tisuće godina ništa bitno nije promijenilo. I napasnik, a i njegova taktika napastovanja, su ostali isti. Napasnik svakoga dobro analizira i onda čeka prigodni trenutak. Pri tom se koristi svim saznanjima koja ima o nama, da bi ta saznanja iskoristio protiv nas. On poznaje našu narav, znade koje su naše sklonosti i želje, procijenio je našu snagu i naše slabosti, a sve zato da bi otkrio koji je to u našem slučaju najpogodniji mamac. Kad otkrije našu glad, spremno nam ponudi hranu koja će je zadovoljiti. Čini to, dakako, po svojim uvjetima. Onome kome je novac sve, spremno ponudi mogućnost da ga lako, ali i nepošteno zaradi. Onome tko je nestrpljiv, pruža mnoštvo najbeznačajnijih situacija da bi mogao tu svoju nestrpljivost očitovati kroz ljutnju, bijes, psovku… Koristi se našim umorom, našom nervozom, nenaspavanošću, fizičkom ili psihičkom slabošću, pa čak i našom bolešću. Ma koristi najbeznačajnije detalje svakodnevnog života da bi nas napastovao i naš život usmjerio u svoju korist.
Korizmeno vrijeme nam tradicionalno na raspolaganje stavlja tri sredstva da bismo se mogli othrvati napasniku i pobijediti u toj borbi s kušnjama. Ta sredstva su post, molitva i djela ljubavi. I sva tri su jednako vrijedna, a što znači da ne možemo pobijediti budemo li prenaglašavali jedno, a na štetu druga dva. Obično se u korizmi zaustavimo na onom prvom, a to je post. Shvaćamo kao odricanje od nečega što nije loše, ali to nije dovoljno. Odricanje nam pomažu da iz svoga tijela izbacimo suvišne masti i druge štetne tvari koje nas truju zato što jedemo previše, previše pušimo, previše pijemo, što smo previše frustrirani, gnjevni, nezadovoljni, ali odricanje nije sposobno samo po sebi osposobiti nas za suočavanjem s napasnikom. Napasnik i odricanje može iskoristiti protiv nas, kao što je to pokušao učiniti i u Isusovom slučaju. Zato je odricanju potrebno pridružiti molitvu, koja opet sama po sebi nije dovoljna da pobjedi napasnika jer za borbu s napasnikom trebamo pripraviti i svoje tijelo koje je najčešće sredstvo kojim se napasnik služi da bi nam napakostio, a možemo ga pripraviti samo kroz post i odricanje. Tek to dvoje zajedno učvršćuje vjeru i daje snagu da sa Isusom možemo reći ne zlu stavljajući Boga i njegovu volju na prvo mjesto u svome životu. Iz toga onda može uslijediti i ono treće sredstvo koje zapravo označava život koji bi trebao uslijediti, a to je život služenja u ljubavi. To služenje u ljubavi se, međutim, ne može i ne smije odvojiti od posta i molitve jer mu post i molitva, zapravo odnos s Bogom, daju smjernice.
Isusova pobjeda nad napasnikom u pustinji bila je samo jedna u nizu njegovih pobjeda jer je napasnik otišao samo do druge prilike. Isusova konačna pobjeda nad njim će se dogoditi vazmenim otajstvu muke, smrti i uskrsnuća. Ta konačna pobjeda temelj je naše kršćanske vjere koju ispovijedamo ustima kad kažemo da je Isus Gospodin i srcem kad vjerujemo da ga je Bog uskrisio od mrtvih. Ona bi trebala biti mjerilo svih naših ovozemaljskih izbora i svih odgovora na životne kušnje kojih ne nedostaje ni u našim životima. Ona nam je, na kraju, znak da i mi možemo pobijediti u svakoj situaciji i svakoj kušnji i biti spašeni prizivajući ime Gospodnje.