Mjesečni susret „Da se ljubav dogodi“ održao se u četvrtak, 14. veljače, na Valentinovo, u crkvi sv. Spasa u Dubrovniku. Na početku susreta svoje svjedočanstvo ljubavi mnogobrojnim okupljenim mladima iznijeli su Lea i Miho Ruso, počevši od svoje trinaestogodišnje veze, a zatim i braka u kojem su četiri godine.
Progovorili su o poteškoćama s kojima su se susretali, napose u vremenu trogodišnje odvojenosti kada je Miho studirao u Zagrebu, a Lea bila u Dubrovniku u srednjoj školi. Danas, u vremenu kada je mobitel normalna pojava teško je razumjeti „vezu na daljinu“ kada su jedina sredstva komunikacije bila pisma i telefon, naglasili su Miho i Lea. Govorili su i o življenju predbračne čistoće. U početku to su smatrali nečim staromodnim i pitali se „što im onaj tamo pop ima nešto o tome govoriti“, no nakon što je Lea kratko boravila u Americi i tamo susrela don Damira Stojića, te nakon njegovog povratka u Zagreb počela s Mihom zajedno slušati don Damirova predavanja o teologiji tijela, te nakon jednog karizmatskog seminara, upitala je: „Miho, bi li mi mogli živjeti predbračnu čistoću?“ Nakon što su se odlučili za nju, Miho je posvjedočio: „U početku je teško, no kad počnete živjeti predbračnu čistoću, kada se stvarno odlučite za to, to je predivan osjećaj kojeg je teško objasniti, nama muškarcima pogotovo!“ Nakon što su se oboje vratili u Dubrovnik, svi su očekivali i da će zajedno živjeti, te ih je iznenadila odluka da žive odvojeno. No, s vremenom su prihvatili njihovu odluku i njihovo svjedočanstvo čistoće. Govorili su i da je u predbračnim odnosima nužno prisutan “kontracepcijski mentalitet” koji nije prirodan za ljubav, te se Lea upitala: „Zašto bi se bojali nečeg što je sveto i što proizlazi iz ljubavi? Dijete je nešto najdivnije. To je suradnja Boga i čovjeka. U predbračnim odnosima ste kontracepcijski nastrojeni, a dijete gledate kao nešto strano, nešto što ne želite.“ Na kraju su, kao zaključak, kazali da se isplati živjeti jedno za drugo i da je ljubav prvenstveno odluka, te rekli: „Mnoge osobe se pitaju je li druga osoba prava za mene. Treba se upitati jesam li ja prava osoba za tu osobu, trudim li se biti prava osoba za voljenu osobu.“
Susret je nastavljen euharistijskim slavljem koje je predvodio don Marin Lučić, pročelnik Vijeća za mlade Dubrovačke biskupije. U propovijedi je kazao da Bog nije onaj koji nas, poput Kupida, gađa lukom i strijelom, nego nam nudi izbor i pred nas stavlja život i smrt, blagoslov i prokletstvo, a na nama je da se odlučimo. Citirajući Sveto pismo, osvrnuo se na nastavak rečenice o biranju života i blagoslova u kojem Bog kaže „…da dugo živiš na zemlji“, naglašavajući da Bog ne želi našu sreću tek nakon smrti, jer „kršćanstvo nije poradi toga što nas čeka nakon smrti i zbog straha nego poradi poziva da biramo život, a to činimo ljubeći Boga i čovjeka pored sebe. Gospodin nas već sada ovdje na zemlji blagoslivlja!“, naglasio je don Marin. Govorio je i obećanju prisutnom u Starom zavjetu, a to je obećanje ulaska u Obećanu zemlju, te je kazao da je korizma zapravo put prema Obećanoj zemlji i prema uskrsnuću. „Izraelci su bili u ropstvu, nisu dobro vidjeli. A to je znak grijeha, onaj tko je u grijehu ne vidi dobro. Tek kada čovjek vidi da ga Bog poziva da bira život, tada progleda. Upravo je korizma put prema izlasku, put prema Obećanoj zemlji i prema životu, put prema blagoslovu. (…) Korizma je susret s onim tko mi daje život i blagoslov.“
Euharistijsko slavlje i cijeli susret animirao je zbor molitvene zajednice mladih Effatha. Nakon mise Đive Stjepović izvela je Massimovu pjesmu „Ljubav“, a klapa Klasične gimnazije pjesmu „Golubice bijela“. Na kraju susreta mladima su podijeljeni kolačići u obliku srca uz koje je bio i prikladan biblijski citat.
Šime Zupčić