Budimo Isusova braća i sestre prihvaćanjem Božje volje u odgovornosti za druge
10. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
U današnjem evanđeoskom ulomku spominju se tri skupine osoba u njihovom odnosu prema Isusu.Tu je mnoštvo koje ga traži Isusa i zbog kojega, kaže evanđelist, nije mogao niti jesti. Tu su i uvijek prisutni pismoznanci koji ga optužuju za suradnju s đavlom. Njihove su optužbe povod Isusu da progovori o grijehu protiv Duha Svetoga, koji je grijeh svih onih koji znaju istinu o Isusu, ali je zbog svojih sebičnih interesa žele ušutkati. Tu su, konačno,“njegovi“, „majka njegova i braća njegova“. O njima bih danas htio nešto više reći.
Evanđelist u današnjem evanđelju dvaput spominje „njegove“, odnosno Isusovu rodbinu. Najprije, na samom početku, kaže da su došli po Isusa „da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!“, a zatim su, pred sami kraj, „vani, a k njemu pošalju da ga pozovu.“
Tko su to „njegovi“? Odgovor se na prvu čini problematičan zbog Isusove majke koja se, prema ovom ulomku, pridružila drugim članovima obitelji, držeći s njima da je Isus, koji je u međuvremenu započeo svoje javno djelovanje i napustio obitelj, „izvan sebe“, odnosno da je poludio. Problematičnim se čini i spominjanje Isusove braće, no to je lako razriješiti tim da su se u Isusovo vrijeme i na prostoru na kojemu je on živio tako nazivali i bliži rođaci. Ipak, kad se drukčije poslože stvari može se zaključiti da evanđelistu, zapravo, nije bila namjera govoriti o Isusovoj ovozemaljskoj majci i članovima njegove obitelji, iako su svi oni, uključujući i majku, vjerojatno bili zatečeni promjenom koja se s njim dogodila nakon trideset godina života u skladu s obiteljskim, društvenim i vjerskim pravilima, nego da ih on uzima samo da bi tim svojim suvremenicima poslao određenu poruku. Evanđelist, naime, piše evanđelje u drugačijem ozračju nego li se događaj dogodio i daje mu svoje značenje. To ozračje je ozračje prve Crkve koja postaje zanimljiva sve većem broju ljudi, ali i koja je sve više u otvorenom sukoba s Izabranim narodom. U Izraelskom narodu tog vremena postoje jedna skupina simpatizera, to je mnoštvo, i dvije skupine Isusovih protivnika. Prvi su oni koji im se otvoreno protive i izmišljaju različite klevete kako bi ušutkali njega i njegovu poruku. Drugi su obični zavedeni ljudi, oni dobronamjerni koji sve to što se događa promatraju s određenim sumnjama i pitanjima. Isusova majka je za evanđelista Izraelski narod. Njegova braća i sestre su obični Izraelci iz vremena pisanja evanđelja, oni koji su iznenađeni Isusovim načinom napuštanja otačke tradicije, njegovim načinom za biti Mesija, Krist, oni koji, kad je riječ o Crkvi, ne mogu u svoju zajednicu primiti neobrezane, one koji ne poštuju Zakon, i zato s određenim nepovjerenjem gledaju na Isusa i Crkvu. I nisu spremni prihvatiti Isusovu novost i ući k njemu, biti dio novog naroda, Crkve koji je otvoren svima, mnoštvu koje ga treba i traži. Žele Isusa kao svoga, ali samo ako on odustane od svoje evanđeoske novosti i prilagodi se očekivanjima. Isus ovo ne može prihvatiti. Ni Crkva Markovog vremena ovo ne može prihvatiti. Isus im poručuje, Crkva Markovog vremena im poručuje, da nije Isus onaj koji treba izići i njima se prilagoditi. Oni su ti koji trebaju ući i uključiti se u novu obiteljsku zajednicu, kako bi na nov način postali Isusova majka u Crkvi i Isusova braća i sestre u kršćanskoj zajednici. Tko ovo ne prihvati, nije mu dovoljna krvna povezanost s Isusom. On se sam isključuje iz Isusove obitelji, odnosno Božjeg naroda. I prestaje biti Isusova majka, brat i sestra.
Isusova rodbina koja Isusa želi prilagoditi sebi, učiniti ga po svojim mjerilima, nije samo Izrael. To smo i mi, mi „stari“ kršćani, mi Crkva, ako i kad samo formalno pripadamo Isusovoj obitelj. To smo onda kad svoju rodbinsku povezanost s Isusom možemo dokazati upisom u registre krštenih i krizmanih, a ne možemo po dijeljenju istog vrijednosnog sustava s kojim se trudimo iz dana u dan usklađivati svoj život. To smo osobito onda kad ga želimo „obuzdati“, uskladiti ga sa svojim pravilima, svesti ga na svoja mjerila. I kad smo postali Crkva okrenuta samo sebi, zatvorena u svoje tradicije, u ovozemaljske interese i pravila, kad nam je važniji ugled od ljudskih osoba, materijalno bogaćenje od potreba braće i sestara, kad nam je novac postao cilj, a prestao biti sredstvo… Ali i kad ostajemo vani, izvan Crkve, kritizirajući, pridružujući se hajci protiv Crkve, umjesto da „uđemo“, da se unutra u Crkvi prepoznamo kao Isusova braća i sestre, da u drugima prepoznamo Isusovu braću i sestre, i vršeći Božju volju postanemo aktivni članovi Crkve i kršćanske zajednice, Isusova istinska braća i sestre, mijenjajući Crkvu iznutra, doprinoseći njezinoj obnovi vlastitim obraćenjem i preuzimajući svoj dio odgovornosti za njezinu sadašnjost i budućnost. Isus i danas gleda na one koji su unutra, u Crkvi, i govori: „’Tko je majka moja i braća moja?’ I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.’“ Jesmo li mi među njima? Ako nismo, Krist i nas poziva unutra. Ako jesmo, on nam poručuje da ni to nije dovoljno, nego da je uz to, želimo li mu doista biti i ostati braća i sestre, želimo li doista biti njegova majka, potrebno također vršiti volju Božju, činiti ono što je on činio i što i nas poziva činiti.
Među onima koji su vršili volju Božju, bila je zacijelo i Isusova stvarna rodbina. Osobito je to bila Isusova majka Marija koja je sav svoj život uskladila s Božjom voljom kojoj je jasno rekla svoj životni pristanak: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1, 38) To su bili i Isusovi rođaci, oni koje današnje evanđelje naziva njegovom braćom, ali i mnogi drugi. Spomenimo samo sv. Jakova, autora Jakovljeve poslanice, koji se naziva i Isusovim bratom i koji je bio vođa Crkve u Jeruzalemu. Među onima koji su prihvatili Isusa i vršenjem volje Božje postali njegova braća i sestre bilo je i onih iz mnoštva koje ga je tražilo, ali se sigurno dogodilo i to da je to učinio i pokoji pismoznanac, izravni Isusov protivnik. Najpoznatiji je sv. Pavao koji pripada vremenu u kojemu je pisan ovaj evanđeoski ulomak. On se najprije žestoko borio protiv Isusa, da bi zatim ušao u Crkvu i postao Isusov najgorljiviji propovjednik, uvjeren da će, kako piše u današnjem ulomku iz Druge poslanice Korinćanima, „onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas s Isusom uskrisiti i … uza se postaviti.“ Među onima koji su Isusova braća i sestre, njegova majka, možemo biti i mi. Nećemo to biti budemo li samo formalno njegovi. Tad ćemo ostati vani poput Izraela. Ili ćemo se, poput prvog čovjeka skrivati od Boga i za svoje probleme, probleme svoje obitelji, društva, Crkve, optuživati druge. I Isusov evanđeoski sustav, njegovo ne prilagoditi se ustaljenim pravilima, onome kako je uvijek bilo, smatrati ludošću. Možda i gore od toga. Ali hoćemo postati Isusova braća i sestre, biti njegova majka, prihvatimo li Isusa kao onoga u kojemu su se ostvarila sva starozavjetna očekivanja, počinjući od onoga o kojemu je progovorilo današnje prvo čitanje. I prihvaćajući Crkvu kao zajednicu vjere kojoj činimo dio, u kojoj ga je i danas moguće susresti i čuti, i po kojoj i iz koje, u skladu s Isusovim primjerom i Božjom voljom, njegovim planom za nas, možemo i trebamo preuzeti svoj dio odgovornosti za druge, za Crkvu, svijet i vrijeme u kojemu živimo.