Prvo čitanje i evanđelje vrlo su slični, a opet istovremeno i tako različiti. Uskrsenje sina udovice iz Sarfate Sidonske dogodilo se po Ilijinom djelovanju, ali on se pri tom ne predstavlja kao darovatelj života, jer on to ni nije, nego kao onaj koji zaziva Boga koji je darovatelj života: „Gospodine, Bože moj, zar da i udovicu koje me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?“ – moli Ilija i nastavlja – „Gospodine, Bože učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!“ Uskrsenje sina udovice iz Naina dogodilo se po Isusovom djelovanju koji se, za razliku od Ilije, događa njegovom snagom i moću jer on je izvor života i pobjednik nad smrću: „Mladiću, kažem ti ustani!“
U oba, međutim, slučaja, čudesno uskrsenje znak je Božjeg suosjećanja i dobrote. I Ilija i Isus susreli su se s majčinskom boli i nisu kraj nje prošli kao da ih se to ne tiče, nego su svojim djelovanjem toj boli posredovali Božje suosjećanje i dobrotu i donijeli spasenje. Mi kršćani smo pozvani nastaviti činiti isto. Pozvani smo primijetiti bol, poteškoće, probleme i potrebe ljudi našeg vremena i ne proći kao da nas se to ne tiče nego im svojim suosjećanjem i dobrotom koji su uvijek sposobni učiniti čudo preobrazbe i utjehe, ponuditi Božje spasenje. Ako nas danas kritiziraju, a kritiziraju nas, upitajmo se iskreno nije li to je zato što smo zaboravili da je i to jedan od bitnih elemenata našeg biti kršćani, kako to prekrasno izražava Drugi vatikanski sabor na samom početku pastoralne konstitucije Gaudium et spes kad kaže: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“.
Nije ovaj izričaj o kršćanskoj solidarnosti i suosjećanju sa svojim suvremenicima nešto novo, nešto što je, kako neki žele prikazati zlonamjerno koristeći izjave pape Franje da bi se obračunali s Crkvom – pri tom zaboravljajući da je papa Franjo koji kritički i s pravom govori o nekim pojavama u Crkvi također rekao: „Ne može se vjerovati u Isusa bez Crkve“ – bitno obilježje kršćanstva u svim vremenima, kako to pokazuje jedan značajan tekst sv. Ivana Zlatoustog (4. st.) u kojemu on odvažno i posve otvoreno tvrdi: „Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne preziri ga gola: niti ga ovdje časti odijelima, niti ga vani ne zanemari kad je udaren studeni i golotinjom. Onaj koji je rekao: ‘Ovo je tijelo moje’, i riječju je stvar potvrdio, rekao je i: ‘Vidjeli ste me gladna i niste me nahranili’ i: ‘Što niste učinili jednome od ovih najmanjih, meni niste učinili’. Za ovo sigurno ne treba odijela, nego čista duša, a za ono treba puno mara i brige. Učimo se razmišljati i slaviti Krista kako to želi. Njemu je, naime, najugodnija ona čast koju sam želi, a ne ona za koju mi mislimo…Tako mu i ti iskaži čast kako je zakonom zapovjedio i svoja dobra dijeli siromasima. Bogu ne trebaju zlatne posude nego zlatne duše. To kažem, ne da bih zabranio da se takvi darovi daju, nego tražim da se tim i prije tih darova daje milostinja… Koja korist ako je Kristov stol pun zlatnih čaša, a on sam umire od gladi? Najprije gladnoga nahrani, a tek onda od suviška ukrasi njegov stol. Činiš zlatnu čašu, a čašu vode ne daš? Zašto trebaš popravljati zlatom vezene pokrivače za stol, ako njemu ne damo niti potrebno odijelo? Ako ga vidiš obučena u podrte haljine i promrzla od studeni a ne daš mu odijelo nego mu podigneš zlatne stupove govoreći da to činiš u njegovu čast, zar se neće osjetiti ismijanim i uvrijeđenim najvećom grdnjom. Tako o Kristu razmišljaj dok kao lutalica ide naokolo bez krova, a ti ga ne primaš kao gosta, nego ukrašavaš pod, zidove i glavice stupova, te srebrene lance vješaš na svijećnjake, a njega vezana nećeš ni da pogledaš… Smatram da prije treba učiniti ovo, pa onda ono. Tko ono nije učinio, nije nikad bio optužen, a koji su ovo zanemarili, određeni su za vječni pakao i neugasivi oganj da podnose muke s đavlima. Dok urešuješ zgradu, ne prezri bijednog brata. On je dragocjeniji hram od bilo koje zidane zgrade (Sv. Ivan Zlatousti, In Evang. S. Mathei, Hom. 50, 3-4 (PG 58, 508-510). Prijevod citiran prema: Otačka čitanja u molitvi Crkve, 363-364).
Ovo promišljanje o Božjem suosjećanju i blizini koje Bog po nama želi nastaviti i u našem vremenu, a u ozračju dviju velikih svetkovina koje su za nama i koje su znak Božjeg suosjećanja s nama – riječ je o svetkovini Tijelova u kojoj nam je Isus suosjećajući s nama i želeći da i mi zajedno s njime suuskrsnemo na vječni život, razlomio samoga sebe i ponudio se za hranu i piće i svetkovini Srca Isusova u kojoj u simbolu srca slavimo to isto Božje suosjećanje i Božju ljubav koja se očitovala u susretu sa žalošću udovice iz Naina – potiče nas da se zapitamo kako Bog danas želi priopćiti ljudima da mu je stalo do njih i da s njima suosjeća. Isus, naime, danas ne može prilaziti osobno udovicama iz Naina i drugim koji su potrebni njegove ljubavi, pažnje, njegovog suosjećanja, ali to može činiti i čini otajstveno, preko svojih sakramenata, u čemu nenadomjestivu ulogu imaju svećenici, i to može činiti i želi činiti preko nas kao kršćana. Ovo je, zapravo poziv svakome od nas da budemo, poput Ilije oni koji uzdižu Bogu svoje molitve za sve koji trpe i da budemo poput Isusa oni koji svojom prisutnošću i suosjećanjem onima koji trpe donose utjehu vjere. Možda se pri tom neće dogoditi čudo fizičkog ozdravljenja, ali nije ni važno jer, ma što ljudi mislili i govorili, fizičko zdravlje ipak nije najvažnije, nego je to evanđelje, radosna vijest o vječnom životu koji nam je predano objavom Isusa Krista, kako to lijepo kaže sv. Pavao u drugom čitanju govoreći o svom obraćenju.
Dozvolite mi, u ozračju ovog govora o uskrsenju dvojice dječaka i proslave Božje ljubavi i suosjećanja koja se na njima očitovala i dviju svetkovina Božje ljubavi, Tijelova i Srca Isusova, ispričam jednu priču u kojoj se nije dogodilo čudo ozdravljenja kao što se u velikoj većini stvarnih životnih slučajeva s kojima se susrećemo ne dogodi, ali se je zato dogodilo veće čudo, čudo koje nam je svima potrebno da bi i mi postali oni koji suosjećaju i suosjećajući približavaju drugima Boga, a to je čudo obraćenja. Priča se zove „U srcu“, a pronašao sam je na web stranici katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i ne znam tko joj je autor:
“Sutra ujutro” – započeo je kirurg – “ja ću otvoriti tvoje srce …” “Pronaći ćeš Isusa unutra” – prekinuo ga je dječak. Kirurg ga je pogledao u oči i uzdahnuo. “Ja ću skalpelom otvoriti tvoje srce” – nastavio je – “kako bih provjerio koliko ga možemo popraviti…” “Ali kada otvoriš moje srce pronaći ćeš Isusa u njemu.” Kirurg je pogledao prema roditeljima koji su tiho i zabrinuto sjedili nasuprot njima. “Kad provjerim možemo li ga popraviti, ponovo ću zašiti tvoj grudni koš i od tada ćemo planirati što nam je sljedeće za napraviti.” “Ali pronaći ćeš Isusa u mom srcu. Biblija kaže da On živi tamo. Puno pjesmica govori o tome kako on živi tamo. Pronaći ćeš ga u mom srcu.” Liječnik je na to rekao: “Reći ću ti što ću pronaći u tvom srcu: oštećeni mišić, slabu opskrbljenost krvlju, slabe žile i pronaći ću način kako da popravim sve to.” “Pronaći ćeš i Isusa tamo jer On tamo živi” – nije se dao zbuniti dječak. Sutradan nakon operacije kirurg je bilježio: “… oštećena aorta, oštećena pulmonalna vena, razvijena degeneracija mišića. Transplantacija srca ne bi uspjela. Nema nade za oporavak. Terapija: sedativi i strogo mirovanje. Prognoza“ – tu se malo zaustavio – “smrt u roku od otprilike 1 godine.” Zastao je i na glas upitao Boga: “Zašto? Zašto si to učinio? Ti si ga stavio ovdje! Zbog tebe ga boli sada i tako rano će umrijeti. Zašto?” Gospodin mu je odgovorio i rekao: “Dječak, moje janješce, nije bio namijenjen tvome stadu na dugi rok, jer on je dio moga stada i zauvijek će biti. U mom stadu nema boli i tu je prisutna udobnost koju je tebi teško i zamisliti. Njegovi roditelji će mu se tamo pridružiti jednog dana i oni će pronaći mir, te će moje stado nastaviti rasti.” Kirurgova ljutnja je rasla. “Ti si stvorio to dijete i to srce u njemu i dopustit ćeš da on umre za nekoliko mjeseci. Zašto?” Gospodin je ponovo odgovorio: “Dječak se vraća meni jer je izvršio zadaću koja mu je bila namijenjena; ja ga nisam stavio u tvoje stado kako bih ga izgubio, već kako bih ponovo vratio jedno izgubljeno janje.” Kirurg je zaplakao. Shvatio je da Gospodin govori o njemu. Otišao je u dječakovu sobu i sjeo pokraj njegovoga kreveta čekajući da se probudi. Čim se dječak probudio prošaptao je: “Jesi li otvorio i pogledao moje srce?” “Jesam” – odgovorio je kirurg. “I što si pronašao tamo?” – upitao ga dječak. “Pronašao sam Isusa” – odgovori kirurg.