Dok se kršćanstvo ovog povijesnog trenutka s jedne strane u pojedinim dijelovima svijeta suočava s progonima koji u ničemu ne zaostaju za onim iz prvih kršćanskih vremena, ono se s druge strane u drugim dijelovima svijeta sve se češće suočava sa sekularizmom koji, pod izlikom pluralizma i ljudskih prava, sve više niječe vjerske slobode. Tako u jednom dijelu svijeta kršćani nemaju nikakva prava, a u drugim dijelovima svijeta svi imaju prava, osim kršćana, a i drugih vjernika. U jednom se dijelu svijeta kršćani žele ukloniti, a u drugom se dijelu svijeta želi ukloniti Bog i njegov plan upisan u stvorenu stvarnost, kako bi se čovjek i njegova volja, čitaj volja jakih lobističkih skupina, postavio za mjeru i gospodara stvarnosti. Ova situacija, a s njezinim se plodovima svaki dan sve više suočavamo – jedan od novijih primjera je medijski linč koji se s oskudnim i poprilično krivim informacijama proteklih tjedana vodio protiv vjerskih skupina u dubrovačkim dječjim vrtićima – lako u nama kršćanima može izazvati pesimizam.
Evanđelje, međutim, nije pesimistično. Evanđelje je, kako nam to kaže i prijevod ove riječi, radosna vijest. To se odnosi na cijelo evanđelje, dapače to se odnosi, kako nam to svjedoči ulomak iz Knjige proroka Ezekiela koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, na cjelokupnu povijest spasenja, koja je u svojoj cjelini radosna vijest o Bogu koji nas ljubi, Bogu koji nije odustao i ne odustaje od čovjeka. Dio ove radosne poruke je evanđeoska prispodoba o kraljevstvu Božjem koje, kao sjeme bačeno u zemlju ili kao zrno gorušice, nevidljivo i sitno u trenutku sijanja, postupno raste kako bi postalo veliko u trenutku zrenja.
Polazeći od ovoga da će ono što sada izgleda malo i beznačajno jednom postati veliko, odnosno dobiti na značenju, vrijeme u kojemu mi živimo, stanje kršćana u pojedinim dijelovima svijeta, kao i vjere općenito u drugim dijelovima svijeta, može, a i mora, biti razlog za našu zabrinutost, ali nije i ne smije biti razlog za naš pesimizam. Kršćani ne smiju biti pesimisti! Osobito sebi ne smijemo dozvoliti pesimistično odustajanje od toga da svojim riječima i svojim životom – autentičnim kršćanskim životom u obiteljima, školi, na radnom mjestu, ondje gdje jesmo i u onoj ulozi koju nam je Bog povjerio u Crkvi i društvu – nastavimo sijati sjeme Božje riječi, odnosno navješćivati evanđelje. Možda je ono što mi možemo napraviti uistinu sitno i malo – nije li to i grančica cedra ili zrno gorušice – ali to ne znači i da neće i ne može narasti veliko. Možda se to što činimo sad čini uzaludnim prosipanjem sjemena, ali prosipanje sjemena je nužan preduvjet za dobru žetvu.
Ono s čim često ne računamo, a zbog čega nam se stvarnost često učini pesimističnom, je Bog i njegova milost. Bez Boga bismo bili doista u bezizlaznoj situaciji. Ali Bog je s nama. S nama je njegova milost. Iako smo, kako kaže sv. Pavao u ulomku iz Druge poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, još uvijek „iseljeni … od Gospodina“, zato što je Bog s nama ipak smo „uvijek … puni pouzdanja.“ Znamo. Naše je sijati! I zalijevati posijano! To je zadaća koja nam je povjerena. Rast, međutim, ne ovisi o nama. Rast je Božji. Zato se pred Bogom ne trebamo ispitivati nad posljedicama, a situacije s kojima se suočavamo su posljedice, nego samo nad tim jesmo li učinili svoj dio posla, tj. jesmo li po onom što govorimo posijali pravo sjeme i jesmo li po onom što činimo pravilno zalili ono što smo posijali.
Sva su vremena na svoj način teška i, koliko god da nam se čini da je drukčije, naše vrijeme ni po čemu nije iznimka. Dosta se samo letimično osvrnuti na povijest Crkve od početka. Puno puta se činilo da je došao kraj Isusu Kristu i njegovoj poruci, logici života koju nam je on objavio. Zapravo, paradoksalno je to da smo od te poruke i te logike bili najdalje, ne onda kad smo bili istisnuti iz društva i proganjani, nego onda kad smo mislili da poruka i logika evanđelja dominira našim svijetom. Pa ipak, u skladu s današnjom svetopisamskom porukom, s onim „da ja Gospodin visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem, zeleno drvo sušim, a drvu suhom dajem da rodi“, prošli su mnogi koji su se protiv te poruke i logike borili i sva silna snaga kojom su nastupali, danas je tek povijesni spomen.
Krist i njegova poruka spasenja, njegova logika života, i dalje se nude. Danas to čine u pluralnom društvu, što je legitimno. Mi kršćani doista nemamo i ne smijemo imati ništa protiv pluralnog društva, koje uključuje druge i drugačije s njihovim porukama. Ali nije legitimno to što se u pojedinim dijelovima svijeta kršćane kao nositelje te poruke ubija, niti je legitimno to što se u drugim dijelovima svijeta kršćansku poruku pokušava izbaciti iz javnosti i ponovo smjestiti u privatnu sferu. Nemamo pravo ni privatno ni javno nikome ništa nametati, ali imamo pravo, a i dužnost, i privatno i javno svima nuditi ono što smatramo da je vrijedno ponude. A kršćanska poruka je, bez obzira na sva naša zastranjenja, vrijedna ponude. Kako, uostalom, možemo šutjeti, bez obzira na cijenu, a cijena koju plaćamo često je velika, ako smo uvjereni da su Krist i njegova poruka jedini ispravan pogled na čovjeka i Boga i jedini ispravan put prema čovjekovoj istinskoj sreći? Ne možemo i nećemo pesimistično odustati od svojeg poslanja. Bog je optimisti! Mi smo optimisti! I nećemo šutjeti! A Bog će, poruka je današnjeg evanđelja i općenito povijesti spasenja koja je optimistična povijest, biti konačni pobjednik u ljudskoj povijesti, „jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.“ A zasijano sjeme, iako sada ugroženo i marginalizirano, sigurno će donijet svoj urod. Jer, kaže Bog, „Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!“
Pripovijeda se da je papa sv. Ivan XXIII., pateći od nesanice zbog silne brige za Crkvu koju je Koncilom otvorio prema budućnosti, na kraju snaga rekao samom sebi: „Ivane što se praviš važan? A što misliš tko si ti? Isus se brinuo za svoju Crkvu kad tebe nije bilo, pa će i sada. Učini ono što možeš učiniti, a onda mirno spavaj.“ Primijenimo li ovu rečenicu sv. Ivana XXIII. na sebe, onda ćemo i mi shvatiti da uistinu nemamo razloga za brigu i osobito da nemamo razloga za pesimizam. I shvati ćemo da svaku večer ponovo, nakon iscrpljujućeg dana tijekom kojega smo učinili ono što smo bili dužni učiniti, možemo mirno krenuti na spavanje govoreći Bogu: „Dosta za danas, Gospodine!“ (papa Franjo), jer, iako nam se možda to sada ne čini tako, plodovi sigurno neće izostati.