Današnji evanđeoski ulomak – koji se kao i cijelo Lukino evanđelje izvrsno uklapa u Izvanredni jubilej milosrđa – se može protumačiti i ulomkom iz Poslanice Galaćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. U toj se, naime, poslanici sv. Pavao bori protiv teološke zablude onih koji su obraćenim poganima nametali vršenje Mojsijeva zakona, smatrajući da za spasenje nije dovoljno samo krštenje, nego da je potrebno i obrezanje. Ovakva teološka zabluda ne dovodi u pitanje samo pojedinačno spasenje, nego i cjelokupno evanđelje, sve ono što je Isus učinio i naučavao, jer nas on ne spašava, nego se samospašavamo vršenjem Zakona. Pavao, koji je i sam kao Savao dijelio istu zabludu koja ga je, kako smo čuli prošle nedjelje, poticala da je «preko svake … mjere progonio i pustošio Crkvu Božju … prerevno odan otačkim predajama», insistira na drukčijoj istini, koja je evanđeoska istina, istina koju potvrđuje i današnje evanđelje: «Znamo: čovjek se ne opravdava djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista.» Najprije je Bog, njegova milost i milosrđe, koji su nam iskazani u Isusu Kristu i ono što je on učinio za nas, a tek onda treba slijediti ono što mi činimo. Ono što mi činimo, može doći i dolazi samo kao naš odgovor na ono što je Bog prvi učinio. Upravo ovdje dolazimo do središnje poruke ne samo Pavlove Poslanice Galaćanima, nego i današnjeg evanđeoskog ulomka u kojem farizeja Šimuna možemo prepoznati u Galaćanima koji smatraju da su oni zaslužni za svoje spasenje, a u ženi grešnici pogane koji su se obratili na kršćanstvo i koji sa sv. Pavlom znaju da su spašeni milošću Isusa Krista.
Farizej Šimun misli da on može učiniti nešto za Isusa. Zato ga je pozvao za svoj stol i ugostio u svome domu. Ali nije ga, kako je to dolikovalo kad bi gost došao u kuću, stavio u prvi plan, nego je u prvom planu ostavio sebe. On smatra da se Isus trebao usmjeriti na njega i, eventualno, njegove sustolnike jer su oni toga vrijedni, a da nije trebao svoju pažnju usmjeriti na ženu grešnicu koja toga nije vrijedna: «Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.» Iz ovog proizlazi zaključak da farizej Šimun, premda se predstavlja kao vjernik, zapravo ni Boga ne prepoznaje kao onoga koji mu je iz svoje ljubavi i milosrđa dao sve ono što ima i jest, nego da i u Bogu prepoznaje onoga koji mu je dao ono što ima zato što je on to zaslužio. Iz toga proizlazi i osuda grešnice koju on smatra krivom za njezino stanje, jer ona nije kao on zaslužila da joj Bog iskaže one milosti koje je njemu iskazao, ali i osuda Isusa koji nije prorok jer to ne uočava, a prorok to treba uočiti.
I žena grešnica misli da ona nešto može učiniti za Isusa. Ali ona, za razliku od farizeja Šimuna, tome što misli da može učiniti za Isusa prilazi polazeći od svijesti da je Isus već prije toga za nju već sve učinio. Zato ona ne stavlja sebe u prvi plan. I od Isusa ništa ne traži. Ona Isusa ne svojata. Njoj je u prvom planu Isus. Ona, kaže evanđelist, «stade odostrag kod njegovih nogu.» I, nastavlja evanđelist, «sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.» Prepoznajući svoju grešnost, ona znade da nema ništa svoje čim bi se ponosila, ali i da je ono što ima plod ljubavi i milosrđa koje joj svojim oproštenjem Bog iskazao. Božje opraštanje koje osjeća i kojemu je Isus posrednik je potiče da na ljubav i milosrđe koji su joj iskazani odgovori iskazujući ljubav i milosrđe. Milost Isusovog opraštanja, za koju zna da je nije zaslužila, ali je zato snažno osjeća, osposobila ju je da, bez obzira na osude onih koji joj svojim pogledima i predrasudama ne dozvoljavaju da iziđe iz svoje grešnost, priđe Isusu, osjeti snagu njegove ljubavi i milosrđa, ali i da mu iskaže ljubav i milosrđe. I zato je, za razliku od farizeja, zadobila Isusovu pažnju. I čula one ozdravljujuće riječi koje farizej i oni poput njega nisu mogli razumjeti: »Oprošteni su ti grijesi.« I one: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«
Opasnost umišljaja da je spasenje plod našeg djelovanja, onoga što mi činimo, a ne dar Božje milosti, nije svojstvena samo farizeju Šimunu i Galaćanima. To je iskušenje s kojim se trebaju nositi kršćani svih vremena. Zato i čitamo u liturgiji ove tekstove koji su nam upozorenje i poticaj. Moramo uvijek biti pažljivi da nam se ne bi dogodilo da ono što nam je Bog učinio pripišemo sebi, stavljajući se u odnosima prema Bogu kao oni koji na nešto imaju pravo. Prispodobom o dvojici dužnika koja je upozorenje i nama, Isus nas s farizejom Šimunom želi pozvati na obraćenje, stavljajući nam pred oči primjer žene grešnice, one koja je mnogo griješila, ali i koja mnogo ljubi. Ovom ulomak iz Druge knjige o Samuelu, koji nam je ponuđena kao prvo čitanje, dodaje i primjer kralja Davida, pozivajući nas da se s njima prisjetimo svega onoga što je Gospodin učinio za nas i što nas obvezuje, kako bismo mogli postati stvarno svjesni onoga što nam je učinio Gospodin, ali i sebe samih, svojih uspjeha i neuspjeha, grijeha i onoga što nije grijeh, te po milosti Božjoj porasti u ljubavi da bismo, zahvalni Gospodinu za ono što je on učinio za nas pokušali i mi učiniti nešto za Gospodina. To u početku može biti i malo, poput onoga sa ženom grešnicom oprati Isusu noge u braći i sestrama potrebnim naše ljubavi i milosrđa, pa sve do onoga kad ćemo i mi s Pavlom moći reći: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.«