Želimo li shvatiti Isusov poziv na odricanje od sebe samih, uzimanje križa i hod za njim koji je izrekao na kraju današnjeg evanđelja, moramo se zaustaviti nad prvim dijelom tog istog evanđelja koji se sastoji od Isusovog pitanja: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ i Petrovog odgovora: „Krist – Pomazanik Božji!“ Zašto se važno vratiti na ovo pitanje i ovaj odgovor? Zato što samo oni koji na Isusovo pitanje odgovore Petrovim odgovorom mogu shvatiti i prihvatiti Isusov poziv: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“ i reći mu svoje: Evo me!
Isus nije samo govorio drugima što će činiti, nego je i sam činio ono što je drugima govorio. Prije poziva na odreknuće koji on upućuje nama, dogodilo se njegovo odreknuće: „Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne“. Valja još nešto uočiti. Nakon onog „treba da … bude ubijen“, slijedi i ono „treba da … treći dan … uskrsne“ I uskrsnuo je! Tu je tajna! U tome je smisao njegovog vlastitog odricanja i objašnjenje zašto ga se u odricanju isplati slijediti. To je ono otajstvo koje potpuno mijenja smisao njegovih riječi i poziva koji nam upućuje. To otajstvo širi naše obzore i pomaže nam shvatiti da odricanje i patnja nisu smisao Isusovog poziva, nego neizbježna nužnost koju nosi sa sobom život na zemlji, ali koja, ako je s njim i za njim, može biti preobražena u uskrsnuću. To je otajstvo koje nam daje snagu za suočavanje s mišljenjima svijeta, da ta mišljenja svijeta, a ona su i danas različita kao i u Isusovo vrijeme, ne bi pokolebala našu vjeru da je Isus „Krist – Pomazanik Božji“. Isus se je mogao prilagoditi općem mnijenju. Mogao je, ako se već nije htio javno suočiti s tim mnijenjem koje će ga na kraju osuditi na smrt i pokušati ukloniti, pobjeći s poprišta, prilagoditi svoj život načelu realnosti. On nije učinio ništa od toga, jer bi tim izdao svoje poslanje, a njegovo je poslanje bilo biti do kraja svjedok Božje ljubavi. Ni njegovi učenici, nakon što su bili ispunjeni Duhom Svetim, neće pobjeći, neće prilagoditi život načelu realnosti, nego će se hrabro i u ljubavi suočiti sa svima onima koji imaju drugačije stavove, makar je tom suočavanju cijena bila, a i zauvijek ostaje, odreći se sebe, uzimati križ i ići za Isusom do kraja. Isto je i naša zadaća. Istina, možemo se i mi prilagoditi načelu realnosti, učiniti kompromis s logikom ovoga svijeta koja proglašava dobro lošim, a loše dobrim, ali ako to učinimo, izdati ćemo svoj kršćanski identitet i svoje kršćansko poslanje. Nažalost mnogi kršćani su to učinili i čine.
Biti kršćanin znači priznati s vjerom da je Isus “Krist – Pomazanik Božji!“. To s vjerom priznati znači ne povoditi se za drugim i drugačijim mišljenjima, nego postojano i u svim situacijama prianjati uz Krista i njegovu Crkvu utemeljenu na stijeni Petrove ispovijesti vjere, uvjereni da će naš život nakon ovozemaljskih odricanja, uzimanja križeva i hodanja za Isusom, sve do gubljenja vlastitog života, zajedno s njime biti preobražen u uskrsnuću. Krist uskrsnuli je znak istinske čovjekove sudbine. Njegovo uskrsnuće odricanju, križu i hodu za njim, daje konačni smisao. Željeti doista spasiti svoj život, znači željeti postati dionik njegove uskrsne proslave do koje put u ovozemaljskom poretku stvarnosti nužno vodi preko Kalvarije, makar bi mi to htjeli izbjeći, makar je to i Isus htio izbjeći. Isus nije želio umrijeti na križu, ali je želio ljudima pokazati da ih Bog ljubi. Svijet koji nije želio i dalje ne želi shvatiti i prihvatiti tu Božju ljubav, svojom je logikom, a tu logiku i mi slijedimo svaki put kad činimo grijeh, odlučio da to Isus pokaže na križu. Tu svoju logiku koja Krista odbacuje svijet nastavlja i danas. Čini to uvijek ponovno razapinjući Krista u onima koji su Kristovi. Biti poslušan Isusovom pozivu na odricanje, uzimanje križa i hod za njim, znači odazvati se njegovom pozivu na beskompromisno svjedočenje Božje pokazujući ljudima svog vremena da ih Bog ljubi, bez obzira na sve i makar tome cijena bila naša patnja.
Ostaje pitanje patnje koja nije posljedica ovog svjedočenja Boga koji nas ljubi, a koju ne možemo shvatiti niti kao Božju kaznu za ljudsko zlo, kako se to dugo vremena pokušavalo tumačiti, a tome se svojim tumačenjima nažalost i danas neki vraćaju iako se tome još u Starom zavjetu snažno oduprla Knjiga o Jobu sa svojim razmišljanjima o patnji pravednika. Doista, ako je Bog pravedan, dobar, svemoguć, zašto dozvoljava da trpe i dobri, da s krivima trpe i nevini?
Nemam konačan odgovor na pitanje patnje, boli i smrti nevinih, niti ga mogu dati. Vjerujem da se u ovozemaljskom poretku stvarnosti takav odgovor niti ne može pronaći jer, kako kaže Hvalospjev ljubavi, „sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki“, a odgovor će nam biti dan tek onda kad budemo gledali „licem u lice“ (1 Kor 13,12). U međuvremenu vjera, pa niti naša kršćanska, ne rješava niti može u potpunosti riješiti otajstvo zla. Ono što naša kršćanska vjera može i čini, a današnje evanđelje je najbolji primjer za to, je pomoć u suočavanju sa zlom, onim općenitim i onim koje me osobno pogađa. Koja je to pomoć koju nam nudi današnje evanđelje? Ta pomoć je pouka da se sa zlom suočavamo sljedeći Isusa Krista koji se sa zlom suočio s pouzdanjem u Očevu ljubav, u to da ga Otac neće iznevjeriti. On se u svom pouzdanju nije prevario. Otac ga je uskrisio i uskrsnućem potvrdio da je njegova žrtva na križu bila i ostaje najsavršeniji znak i svjedočanstvo Božje ljubavi prema ljudima. S pouzdanjem krenimo za njim jer ni mi se nećemo prevariti.
I evo i ove nedjelje za kraj jedno kratko razmišljanje o skrivenom smislu križa meni nepoznatog autora koji, vjerujem, ne bi imao ništa protiv da ga podijelim s vama:
„Prije ili kasnije udarit ćeš glavom u odvratnu poprečnu gredu koja će tvoj život učiniti križem. Razboliš se. Stradaš. Drag čovjek umire. Tvoje napredovanje u zvanju bude prekriženo. Prevaren si, ostavljen na cjedilu od vlastitoga muža, od vlastite žene. Drugi rade protiv tebe. Iscrpljen si. Ne možeš dalje. Ova poprečna greda može zauzeti sve oblike i razmjere. Ne gleda na titulu i položaj, na ime i stalež, ne gleda na debljinu tvoga novčanika, ni na tvoje odnose, ni na tvoj ugled kod ljudi. Sretan si, sve se odvija divno. A onda je odjednom tu, ta poprečna greda. Može ti postati toliko neizdrživa da očajan poželiš jedino smrt. Križ je realnost u svakome ljudskom životu. Ali sve manje ljudi mu je doraslo. Više ga ne prihvaćaju i ne podnose njegov teret. Ali ti nemaš drugoga izbora. Ili ćeš nositi svoj križ ili će te tvoj križ zgnječiti. Ali moći ćeš ga nositi jedino ako naučiš shvaćati skriven smisao križa. Križ te vraća natrag k istini o tebi, k pravoj mjeri ograničena, slaba, ranjiva, malena ljudskog djeteta. Križ te može osloboditi stvari koje te hoće zgnječiti. On te može osloboditi tvoje osrednjosti. On je kao antena preko koje možeš primiti od Boga vijest. Ona te neće osloboditi tvoga trpljenja, ali te može osloboditi od neizdržive besmislenosti trpljenja i njegove neplodnosti. Ti možeš opet biti čovjek. Ti sve vidiš drukčije i mnogo bolje očima koje su plakale.“