„Prioritet“ kod Isusa imaju „maleni“
Isus se prvi put – nakon napornog rada i hoda iz grada u grad, propovijedanja i uspinjanja prema Jeruzalemu – suočio s neuspjehom. Ivan Krstitelj u njega sumnja pa je iz zatvora poslao glasnike da ga pitaju je li on onaj pravi Mesija kojeg očekuju. Ljudi koji su naviknuli na Ivanov post, Isusa nazivaju „izjelicom i vinopijom“. Unatoč brojnim čudima koja je u njima učinio, gradovi kroz koje je prošao ga nisu prepoznali i prihvatili. Mnoštvo koje ga je slijedilo polako ga je, osobito nakon prvog spominjanja muke, smrti i euharistije, počelo napuštati. Uz sve to i najbliži su se učenici između sebe svađali oko prvih mjesta u njegovom kraljevstvu koje su, usprkos svemu što im je govorio, i dalje shvaćali kao političko kraljevstvo.
Ovo je kontekst u kojemu Isus dolazi do zaključka da otajstva njegovog kraljevstva nisu sposobni prihvatiti mudri i umni, nego samo maleni i jednostavni. Zato u zanosu kliče Ocu: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“
To da su za razumijevanje i prihvaćanje Božjeg kraljevstva sposobni samo maleni, a da za njega nisu sposobni mudri i umni, ne ističe samo Isus nego cijelo Sveto pismo. Tako se i na ovo može primijeniti njegove izjava: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti“ (Mt 5, 17). Tako, na primjer, prorok Izaija proriče: „Propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit se umnost njegovih umjetnika. … A siromasi će se opet radovati u Gospodinu, najbjedniji će klicati svecu Izraelovu“ (Iz 29, 14.19). Isto ovo u veličanstveno hvalospjevu „Veliča“, koji je svojevrsna kompilacija starozavjetnih ulomaka, ispovijeda i Blažena Djevica Marija koja veliča Boga „što pogleda na neznatnost službenice svoje … rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1, 48a.51b-53). Slično, na ovom istom tragu propovijeda i prva Crkva. Tako sv. Pavao, promatrajući Crkvu u Korintu koju je on osnovao, piše: „Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane; nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom (1 Kor 1, 26-29). Ovo je iskustvo i kršćanskih svetaca između kojih, budući da sam spominjao Blaženu Djevicu Mariju, izdvajam sv. Bernardicu Soubirous, lurdsku vidjelicu, koja je govorila: „Gospa je izabrala mene jer sam bila najbeznačajnija od svih u Lurdu.“
Zašto Bog tako čini, odnosno zašto je njegova logika tako čudesno drugačija nego li naša logika? Odgovor na ovo pitanje se ne nalazi u Bogu. Odgovor na ovo pitanje se nalazi u onima koji su izabrani, odnosno nisu izabrani. Bog se nudi svima, ali su njegovoj ponudi otvoreni samo oni koji su maleni i slabi. Samo oni primjećuju tu ponudu. Samo joj se oni otvaraju i spremno je primaju u svoj život. Velikima i moćnima Bog ne treba. Oni su sami svoji bogovi. Isus je to naučio na vlastitom iskustvu. Vido je da takvi ne mogu prihvatiti ni njega ni njegov govor o Bogu. Ali vidio je, na temelju vlastitog iskustva, da je s onim malenim i jednostavnim ljudima drugačije, da ga oni, jer imaju potrebu Boga, primaju s oduševljenjem.
„Da, Oče, tako se tebi svidjelo.“ Ovo je skandalozan i ujedno revolucionaran Božji izbor: želio je i sam, u skladu sa svojim izborom, biti ubrojen u male, a ne u velike i moćne. On se, kako nas na jednom mjestu uči sv. Pavao, „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6-8). U današnjem evanđeoskom ulomku Isus potvrđuje ove riječ sv. Pavla predstavljajući se kao onaj koji je „krotka i ponizna srca“. Učioni se takvim da bi ga svi ljudi – ne kroz to što će postati veliki, nego upravo obrnuto kroz to što će, učeći se od njega, postati maleni – mogli pronaći, a s njim da bi mogli pronaći i „spokoj dušama svojim.“
Prvo današnje čitanje, riječ je o ulomku iz Knjige proroka Zaharije, pokazuje očekivanog Mesiju kao kralja koji „krotak jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ Isus je izgovorio ovu proslavu Boga Oca jer se objavio malenima hodajući prema Jeruzalemu u kojemu će se na njemu ostvariti ovo starozavjetno proročanstvo. On, dakle, nije samo govorio o tome kako je lijepo biti malen i ponizan. On je doista bio malen i ponizan. I uvijek se družio s malenima i poniznima. Od samog početka svoga zemaljskog života, pa sve do njegovog ovozemaljskog kraja, bio je okružen malim i jednostavnim ljudima. Tu su njegovi zemaljski roditelji, pastiri i ribari. Pa i oni mudraci, koje je tradicija pretvorila u kraljeve, su bili maleni i skromni ljudi. Ako mu se od bogatijih tko i pridružio, kao carinik Matej – preduvjet je bio napustiti sve i postati malen. Onaj jedan bogataš kojega je Isus pohvalio i pozvao da ga slijedi to nije mogao. I otišao je žalostan jer imaše velik imetak. Istovremeno je ražalostio Isusa. Ali svatko je slobodan birati između Boga i bogatstva koje tako postaje bog. On je izabrao boga Bogatstvo. Dugi su, poput bl. Marije Propetog Isusa Petković kojoj je danas blagdan, napustili boga Bogatstvo i izabrali Boga. Čuvši Isusov poziv da sve napusti ona se, kako je propovijedao sv. Ivan Pavao II. na misnom slavlju njezine beatifikacije, „osvojena Božjom ljubavlju odlučila zauvijek posvetiti Bogu te ostvariti težnju da se posve preda duhovnome i materijalnome dobru najpotrebnijih.“ Svojim izborom ona nam pokazuje da ovo biti „maleni“, odnosno „veliki“ ne ovisi o tome kojoj društvenoj skupini i klasi pripadamo. Ovdje je riječ o onom temeljnom stavu koji, bez obzira jesmo li mi stvarno bogati ili siromašni, imamo li moć ili nemamo, može biti stav moćnika i bogatih, a može biti i stav poniznih i siromašnih. Biti „malen“, a svi smo na to pozvani, ne znači nemati ništa. Biti „malen“ znači u Isusu iz Nazareta prepoznati jedinog spasitelja. Znači u njemu, prisjetimo se evanđelja od prošle nedjelje, pronaći onog koji nam je važniji od svih i od svega. Samo onima koji se pred njim prepoznaju „maleni“, koji prepoznaju potrebu njega i njegove milosti – sjetimo se njegovih riječi da „ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“ (Mt 9, 12) – Isus može objaviti Oca i postati im sve. I oni mogu u njemu naći svoj mir, odnosno „spokoj dušama svojim.“
Maleni zato imaju prednost u Božjim očima. Njihova je malenost u tome što se otvaraju Bogu od kojega traže i primaju i u tome što to što prime na zadržavaju za sebe nego besplatno dijele drugima pokraj sebe. Jesmo li mi među takvima? Ako nismo, možemo biti. Možemo i mi postati maleni, oni za koje Isus zahvaljuje Ocu. A maleni smo i to ćemo ostati ako svoju pripadnost Isusu Kristu ne shvaćamo kao obvezu i plod svojih zasluga, nego kao nezasluženi Božji dar. O tom, na svoj način, govori i sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, a u kojemu on kaže: „Dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo!“ Ta i takva malenost pretvoriti će se u našu sreću. I po Duhu Isusa Krista koji prebiva u nama ćemo shvatit značenje onog: „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“