Prošle nedjelje ostavili smo Isusa na gori u osami, kamo se povukao od mnoštva koje u događaju dijeljenja pet kruhova i dviju riba nije vidjelo znak, koji je i od njih tražio da se uključe u Božje davanje dajući ono što imaju, nego čudo koje samo daje i ništa ne traži zauzvrat. Zato su kanili, kako nas je izvijestio evanđelist, „doći, pograbiti ga i zakraljiti.“ Nakon što je otišao Isus, to su mjesto napustili i njegovi apostoli, otisnuvši se lađom prema Kafarnaumu. Njima se tijekom olujne noći pridružio Isus hodajući po moru. I odmah su se svi zajedno našli u Kafarnaumu. Sutradan su u Kafarnaum došli i drugi sudionici događaja, a pridružili su im se i neki drugi, te su s Isusom zapodjeli razgovor. Početak tog razgovora nam je prenio današnji evanđeoski ulomak. Ovaj razgovor, koji se nastavlja na umnažanje kruha i riba koji simboliziraju euharistiju, omogućiti će Isusu da održi veoma iscrpnu katehezu o euharistiji, predstavljajući sebe samoga kao onaj istinski kruhu, kruhu nebeski, nakon kojeg se više ne gladuje.
Budući da ćemo ovu Isusovu euharistijsku katehezu nastaviti čitati i slijedeće tri nedjelje, današnjim bih se razmišljanjem htio nadovezati na ono prošlonedjeljno razmišljanje o razlici između čuda i znaka, koja upravo u ovom današnjem evanđeoskom ulomku postaje sasvim vidljiva. Budući da mnoštvo u pustinji nije vidjelo znak, nego čudo, to ih, nakon što nisu uspjeli zakraljiti Isusa, prisiljava da ga traže kao onoga koji će ponoviti čudo, koje nazivaju „znamenje“, ali ih ne dovodi do vjere u Isusa. To primjećuje i sam Isus kad im kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ Čudo ostavlja na površnosti. Traži, kako rekoh prošle nedjelje, svoga junaka koji će nastaviti činiti iste stvari, ali na zahtjeva osobnu uključenost. Zato oni traže Isusa i s Isusom novo čudo: „Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo?“
Da čuda po sebi nisu dovoljna da bi promijenila čovjeka pokazuje i starozavjetni ulomak iz Knjige Izlaska. Taj nam je ulomak ove nedjelje ponuđen ne samo zato što su se Isusovi slušatelji pozvali na svoje oce koji „blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim“, nego i zato što je njihovo ponašanje u današnjem evanđelju gotovo identično ponašanju njihovih očeva koji su, zaboravljajući čudesna djela koja im je Bog učinio, mrmljali protiv Mojsija i Arona, a zapravo protiv Boga, i u slobodi, kao slobodni ljudi, plakali za danima ropstva kad su, kao robovi, „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje.“
Bog ne želi robove. Bog želi slobodne ljude. Čuda, kako god sa su bila i svaki put ponovo jesu veličanstvena, nisu uspjela, i nikad ne mogu, od robova učiniti slobodne ljude. Da bi rob postao slobodan, on mora preuzeti odgovornost za sebe. I ne čekati svaki put ponovo da mu gospodar, pa bio to i sam Bog, pokaže svoju moć pred kojom se mora pokoriti želi li preživjeti. Zato će Bog starozavjetnom narodu, nakon brojnih čudesa koja su ih fizički oslobodila, ali ostavila mentalitetom u ropstvu, na putu iz ropstva u slobodu ponuditi znak. Taj znak je mana koja im je obećana u ovom današnjem ulomku. Tu će manu biti potrebno skupljati i dijeliti, kao i one kruhove i ribe prošle nedjelje, vodeći računa da je ima dovoljno da svakome dotekne, ali i da nikome ne pretekne. Mana se ne može gomilati. Nju nije moguće ostavljati za sutra. Ona ne dozvoljava da jedni postanu bogataši, a drugi ostanu siromasi. Može se prikupiti samo onoliko koliko je svakome potrebno.
Ova je mana simbol jedne drukčije mane, drukčijeg kruha koji Isus želi ponuditi kao trajni znak novozavjetnom Božjem narodu, a to smo mi. To je ona mana o kojoj govori Isus u današnjem evanđeoskom ulomku, onaj „kruh s neba, kruh istinski“, kruh „Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.“ Taj kruh, a to je sam Isus, Isus želi učiniti znakom, trajnim znakom, svim ljudima svih generacija. Znak, za razliku od čuda, usmjerava prema onom bitnom. On usmjerava prema vjeri u Isusa, kao onoga koja je Bog poslao, ali i prema vlastitoj odgovornosti. Znak nam pomaže biti i sami, koliko je to moguće, na Božjoj razini, trudeći se raditi djela Božja, „ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.“
Opasnost traženja čuda umjesto zadovoljenja sa znakovima, osobito znakom euharistije, a i današnji kršćani su tome veoma skloni što najbolje pokazuje naše traženje „Isusa“ od karizmatskog seminara do karizmatskog seminara i od ovog „svetišta“ do onog „svetišta“, je u tome što se odgovornost za sebe i druge oko sebe želi „natovariti“ Isusu – što prije ili kasnije dovede do razočarenje jer nas ostavlja u ropskom mentalitetu – umjesto da se zajedno s Isusom i nasljedujući Isusa, u svojoj slobodi preuzmemo odgovornost i za sebe i za druge oko sebe. Onima koji traže čuda, a ne žele u čudima otkriti znak i sa znakom poziv na nasljedovanje, se kao i Izraelcima u čini da je lakše biti robovi u blizini punih egipatskih lonaca, nego li živjeti slobodno i odgovorno, tražeći istinsku hranu o kojoj Isus progovara. Ta hrana se ne iscrpljuje u jednostavnom hranjenju, onome što nazivamo pričest, nego nužno zahtjeva usvajanje i slijeđenje Isusove logike koju nam euharistija koju blagujemo sakramentalno posadašnjuje, pretvarajući same sebe u ljubavi i odricanju u kruh za život svijeta. Za takvo što je neophodno prethodno odbaciti onaj ropski, poganski mentalitet, mentalitet punih egipatskih lonaca. Taj mentalitet je bio obilježje Izraelaca u pustinji, ali i mnoštva koje je tražilo Isusa. Taj je mentalitet puno puta obilježje i naše društvene i, nažalost također, crkvene stvarnosti. Iako smo već dugo na putu prema slobodi, mi kršćani već dvije tisuće godina, još smo po mnogo čemu bliži i skloniji danima ropstva. I čini nam se da je puno lakše biti robovi, nego biti slobodni. No, ovo biti slobodni je preduvjet da možemo, Kristom nahranjeni, s njim postati novi ljudi, novi muškarci i nove žene.
Na to, na tu novost, koje nema i ne može biti dokle god smo mentalitetom robovi – ovdje bismo mogli promišljati i o novim ropskim mentalitetima suvremenog potrošačkog društva u kojemu je važnije imati nego biti – nas poziva i današnje drugo liturgijsko čitanje ulomkom preuzetim iz Poslanice Efežanima. U tom ulomku nas Apostol potiče da odložimo „prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast“ i poziva da se obučemo u „novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“ Uzor tom novom čovjeku je Isus Krist, naš uskrsnuli Gospodin.
Biti novi ljudi! Biti novi muškarci i žene po uzoru na Isusa Krista! To je ono što Isus želi za sve nas, nudeći se svima, ali i ne prisiljavajući nikoga. On nikoga ne prisiljava, a svima se nudi, jer ne želi da ga kao robovi tražimo. Želi da ga kao slobodni ljudi nasljedujemo. Zato nas poziva da vjerujemo u njega i da vjerujemo njemu, koji i danas u svakom euharistijskom slavlju koje slavimo, kao i onda u Kafarnaumu kad je to izgovorio prvi put, s uvjerenjem i jednakom ljubavlju za sve ljude i sve stvorenja ponavlja: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“