19. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

Kršćani – ‘kockari’ koji uvijek dobivaju

19. nedjelja kroz godinu (B)*

Suočen s mrmljanjem i nevjerom Židova – u Ivanovom evanđelju se taj naziv ne koristi za židovski narod nego za oni koji ne prihvaćaju Isusa – Isus nastavlja svoj govor o kruhu života. To je govor koji mogu prihvatiti i uživati njegove plodove, samo oni koji vjeruju: „Tko vjeruje, ima život vječni.“ Da bismo i mi mogli biti među njima, i mi se trebamo izdići iznad svojih pojmova i ljudskih shvaćanja i uzdići na višu razinu, na razinu vjere.

Vjera je poput kockanja. Svi koji ulažu nadaju se da će i dobiti. Jedina razlika je u tome što u kockanju dobivaju rijetki, a u vjeri dobivaju svi. Da bi se u vjeri postigao željeni zgoditak ona, slično kao i kockanje, treba biti povezana s odricanjem. Moramo uložiti da bi dobili. O kakvom je ulogu riječ, tumači sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Efežanima kojim nas upozorava da ne smijemo žalostiti Duha Svetoga, Božjega, kojim smo opečaćeni za otkupljenje i da, u skladu s tim, od nas treba biti daleko „svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću“, a mi „dobrostivi, milosrdni“, oni koji praštaju „jedni drugima kao što Bog u Kristu nama oprosti“, odnosno oni koji hode u ljubavi, kao nasljedovatelji Božji i djeca ljubljena, ljubeći druge onako kako je Krist ljubio nas. Samo takvi vjernici su pravi vjernici, oni koji su u životnom kockanju sebe i sve svoje uložili na kartu Isusa Krista. I samo oni mogu biti sigurni da će im se uloženo vratiti, već sada u kvalitetnijem svakodnevnom životu, ali i budućnosti koja će tad sigurno donijeti konačni dobitak, a on je život vječni!

„Tko vjeruje, ima život vječni“, kaže Isus, predstavljajući nam taj konačni dobitak. Kršćanski vjerovati znači stoga puno više od onoga vjerovati u Boga. Kršćanski vjerovati znači vjerovati Bogu koji nam se objavio u Isusu Kristu. A ovo vjerovati znači u potpunosti se i s povjerenjem predati Isusu Kristu, prihvaćajući sve ono što je on govorio i činio i nastavlja govoriti po svojoj Crkvi. Vjerovati ovako znači imati pouzdanje u to da Bog djeluje onako kako je obećao i onda kad se nama čini da to i nije tako. Vjera je to koja nam otvara pogled prema stvarnosti koju još ne možemo vidjeti, ali je možemo naslutiti i koja nas, na svoj način kao i kockare, čini ovisnim o Bogu i njegovoj volji. Tako vjerujući znamo da je ono što Bog želi za nas najbolje, mnogo bolje od onog što mi sami sebi možemo poželjeti. Vjerovati, dakako, znači i svoj život prilagoditi onome što vjerujemo, uskladiti ga sa željom onoga kojemu vjerujemo. To je ono na što nas upozorava sv. Pavao u spomenutom ulomku iz Poslanice Efežanima. U protivnom naša se vjera može svesti na ideologiju, teoriju, osjećaj, a vjera nije ništa od toga, kako nam to pokazuje primjer Židova.

Židovi – ponavljam da u Ivanovom evanđelju to nije židovski narod nego su to svi oni koji ne prihvaćaju Isusa – nisu spremni sve staviti na kartu Isusa Krista. I zato su mrmljali protiv Isusa i sumnjali u njega. Uskoro će ga i napustiti jer su mislili da ga poznaju, a zapravo ga nisu poznavali. I nama kršćanima se to može dogoditi. I mi možemo postati “Židovi” jer mislimo da poznajemo Isusa, a često, zapravo, ne poznajemo njega, nego onu sliku, nerijetko pogrešnu, koju smo sami stvorili o njemu. I zato smo u opasnosti da mrmljamo i sumnjamo. I da ga i mi u konačnici napustimo. Ali, današnje je evanđelje utješno. Isus ne napušta nas. On nam se i dalje ustrajno nudi. I od nas traži samo vjeru, ali ne običnu vjeru nego onu vjeru koja će nas izdići iznad naših ovozemaljskih shvaćanja i omogućiti nam da prihvatimo njegovo silaženja među nas. U toj ćemo onda vjeri moći s pouzdanjem pristupiti k njemu, kruhu živom „koji je s neba sišao.“ I postat ćemo sposobni nadići poteškoće, a ponekad i očaje sadašnjosti, i poput Ilije u prvom čitanju, nahranjeni i napojeni, krenuti naprijed, krenuti u susret Gospodinu, krenuti u susret vječnom životu, znajući da Isusove riječi nisu tek prazne fraze, nego da doista: „Tko vjeruje, ima život vječni.“