Na Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja 5. kolovoza dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u propovijedi na misom slavlju u dubrovačkoj katedrali je uvodno kazao kako kad slavimo ovakve blagdane onda smo skloni sebe i svoj narod vidjeti drugačije nego druge narode: „S ponosom tada gledamo na sebe i svoj narod kao da smo veći i bolji od drugih i to je normalno, to čine i drugi narodi.“
Svi narodi u odnosu na svoj nacionalni postanak i pretvaranje u narod su vjerojatno prošli sličnu povijest kao naš narod, kazao je biskup i dodao da se zato na neki način svaki narod u tom svom hodu prema slobodi može prepoznati u izraelskom narodu o kojem govori Stari zavjet i kojeg spominje i današnji ulomak iz Knjige Izlaska spominjući važnu etapu u povijesti tog naroda. Ulomak prvog čitanja govorio je o etapi prelaska izraelskog naroda iz egipatskog ropstva u zemlju slobode i biskup je tu etapu usporedio s događajem koji se slavi, a to je oslobođenje jednog dijela okupiranog hrvatskog teritorija u akciji Oluja „koji je značio nekakav naš nacionalni prelazak – naravno uz sve prethodne etape a i neke koje su se dogodile nakon toga – iz sustava ropstva u zemlju slobode, u obećanu zemlju, u novi sustav, u novo slobodno i demokratsko društvo“.
„Kad je u pitanju taj prijelaz iz stanja ropstava u slobodu u slučaju izraelskog naroda, drugih naroda pa i našeg naroda, mi u tom događaju rado želimo prepoznati milosno Božje djelovanje. Smatramo, mislim da to možemo reći s pravom, da se sloboda jednog naroda, u ovom slučaju našeg naroda, nije mogla dogoditi bez milosne Božje intervencije. Zato se rado sjećamo da su naši branitelji nosili Gospinu krunicu, da je ovaj događaj obilježen današnjim blagdanom Gospe od Snijega, koja se u različitim dijelovima naše domovine različito naziva, bio popraćen molitvom mnogih.“
U ovom misnom slavlju, kao i u misnima slavljima diljem domovine, danas želimo reći Bogu hvala za njegovu milosnu intervenciju, za njegovu pomoć bez koje se sigurno naša sloboda ne bi mogla dogoditi jer smo bili poput Izraelaca bespomoćni, bez oružja, pod sankcijama, nastavio je biskup. S druge strane je bila jedna od jačih armija Europe, jaka poput egipatskih bojovnika koji su napadali nedužan narod, i bez Božje intervencije se oslobođenje ne bi dogodilo. „U tom događaju nije bilo prisutno samo milosno Božje djelovanje nego i uključivanje određenih ljudi koji su sebe i svoj život stavili na raspolaganje Gospodinu u tom konkretnom trenutku povijesti, ondje gdje su bili pozvani, pa se u ovom misnom slavlju želimo sjetiti poginulih branitelja, svih branitelja, svih invalida koji su na različite načine uložili sebe u slobodu naše domovine“, spomenuo se biskup svih onih koji su izravno sudjelovali u oslobođenju domovine. Tome je pridodao i sve one koji su na druge načine sudjelovali u oslobođenju domovine, bilo kao političari sa svojim političkim odlukama, bilo kao diplomati sa svojim diplomatskih intervencijama i traženjima pomoći. Prisjetio se i svih onih koji su nas podržavali, savjetovali i na neki način dali svoj doprinos oslobođenju našeg naroda. U svima njima želimo prepoznati one o kojima Isus govori u današnjem evanđelju (bar u tom kontekstu odnosa prema našoj slobodi i domovini): „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“. Tko radi tako da ne radi za hranu propadljivu?, upitao se biskup i ponudio odgovor: „Onaj koji ne stavlja sebe i svoj osobni interes na prvo mjesto nego sebe, svoj život i svoje sposobnosti stavlja u službu drugih, u službu braće i sestara.“
„Razmišljajući o ovom događaju u ozračju onoga što se događalo izraelskom narodu u izlasku iz egipatskog ropstva ne možemo ne primijetiti još nešto što je slično, a to je da je druga strana također imala svoje žrtve, da su mnogi morali napustiti teritorij ili da su izmanipulirani otišli, da je bilo i civilnih i vojnih žrtava na drugoj strani. Dok mi slavimo možemo razumjeti tugu onih koji su sve izgubili. Ali istovremeno moramo postati svjesni da se ne može narod koji je težio svojoj slobodi i koji ju je postigao, optužiti za posljedice onoga što se dogodilo zbog loših političkih i vojnih odluka onih koji su sa onim drugim narodom – a u ovom našem konkretnom slučaju srpskim narodom – manipulirali, kao što se ne može izraelski narod optužiti za ono što se dogodilo Egipćanima i egipatskoj vojsci. Tako se u ovom događaju ne može hrvatski narod optužiti za ono što se dogodilo zbog loših odluka koje su i dovele do rata. U ovom trenutku ako je i bilo posljedica, a nažalost ih je bilo, treba razmišljati o uzrocima, a uzroci nisu želja jednog naroda da ima slobodu i ‘izađe iz Egipta’ nego su uzroci u želji pojedinaca da manipulirajući vlastitim narodom zadrže neke svoje povlastice i druge ostave u stanju ropstva“, istaknuo je dubrovački biskup.
Nije dovoljno ‘izići iz Egipta’ da bi se bilo slobodnim, ustvrdio je biskup Uzinić te u nastavku razmišljanja u kojem je povezao ono to se događalo prije 23 godine u domovini sa starozavjetnim ulomkom o prijelazu preko Crvenog mora u pustinju na putu slobode, dodao i neke značajke koje su se dogodile nakon toga a kojima na svoj način progovara ulomak iz Knjige Izlaska detektirajući ove 23 godine i pokazujući u čemu je problem. A u čemu je problem? U starom mentalitetu ropstva. O tom mentalitetu progovara Knjiga Izlaska kad kaže: „O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!“ To je taj mentalitet koji čeka da mu netko drugi servira da on može sjediti i jesti, a nije spreman preuzeti odgovornost za sebe i za druge oko sebe, nije spreman preuzeti odgovornost jer slobode ne može biti bez preuzimanja odgovornosti.
Dubrovački biskup je zatim skrenuo pozornost na nastavak govora o daru koji su Izraelci dobili na svom putu u Obećanu zemlju i koji ih treba pripremiti za nju, a to je dar mane. „Što je mana? To je hrana slobodnih ljudi. To nije, poput egipatskih lonaca, hrana koju dobivamo čekajući da nam je netko drugi dade, nego je to hrana koju mi sami trebamo skupljati, preuzimajući odgovornost za sebe i druge. Istovremeno to nije hrana koju možemo zadržati samo za sebe. Ona se dijeli. Mana je hrana koji vodi računa o tome da svakome dotekne, ali da nikome ne pretekne. Mana se ne može gomilati. Onaj tko gomila pripada starom mentalitetu. Mana se ne gomila. Nju nije moguće ostaviti za sutra, ona nema prostora na banci. Ona ne dozvoljava da jedni postanu bogataši a drugi ostanu siromašni. Upravo se to kod nas dogodilo. Oni lonci su i dalje ono što dominira. A nismo se ponašali na način slobodnih ljudi. I zato su jedni sve bogatiji a drugi sve siromašniji. Mane se može prikupiti onoliko koliko je nekome potrebno.“
Ta mana je simbol jedne druge mane o kojoj Isus govori u pročitanom evanđelju. „Ta mana je euharistija koja pokazuje do koje granice treba ići taj novi mentalitet slobodnih ljudi. On treba ići do te razine da ne radimo za hranu propadljivu nego za hranu koja ima trajnu vrijednost. A to je ono služenje iz ljubavi do kraja, čak i do dara samog sebe da postanemo ‘jestivi’ jedni za druge, kao što je to euharistija.“
Kako to postići? Kako konačno postići da nam se dogodi da iz tog egipatskog ropstva, preko pustinje u kojoj se očito još nalazimo, konačno kao narod uđemo u zemlju slobode?
Kao odgovor na ta pitanja biskup Uzinić je ponudio ulomak iz poslanice sv. Pavla Efežanima istaknuvši da ga smatra vrlo važnom porukom za ovaj trenutak: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove. Ta vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“ Dovodeći taj ulomak u vezu s aktualnim trenutkom biskup Uzinić je kazao: Evo ja ovo želim reći nama, našem hrvatskom narodu koji danas slavi Dan zahvalnosti: ne živite kao što ste živjeli u vremenu starog mentaliteta nego postanite slobodni ljudi. Ljudi koji ne rade za hranu propadljivu nego za onu vječnu. Ako smo zaista čuli Isusa onda nema prostora za sanjanje o egipatskim loncima jer nas to drži stalno privezane za stanje ropstva, nego postanimo novi ljudi koji preuzimaju odgovornost za sebe i za druge, koji u skladu s logikom mane nastoje hraniti i sebe i druge.
A.T.