Prošle smo nedjelje vidjeli Isusa u njegovom slabom izdanju, izgladnjelog, izmorenog i izloženog đavlovim kušnjama. I tad se nije moglo otkriti tko je on, da je on Božji ljubljeni Sin. Ove nedjelje evanđelje nam ga predstavlja u sasvim drugačijem svijetlu, preobraženog, ali i priznatog, i od strane najviših autoriteta Starog zavjeta, Mojsija i Ilije, i od samog Oca nebeskog koji ga je ponovo potvrdio kao svog ljubljenog Sina, što je đavao kušnjama pokušavao dovesti u sumnju.
Događaj preobraženja od iznimne je važnosti za Isusa i njegove učenike. To ćemo najbolje uočiti smjestimo li taj događaj u njegov povijesni kontekst, a taj povijesni kontekst je trenutak kad je Isus postao svjestan Isus da kušnje koje su mu od đavla bile priređene u pustinju nisu samo njegova prošlost, nego da su one također i njegova sadašnjost i budućnost, ali i sadašnjost i budućnost njegovih učenika. Kad se to dogodilo? To se dogodilo u Cezareji Filipovoj, nakon što je saznao što drugi o njemu govore i što o njemu misle njegovi učenici. Prekretnica je, zapravo, Petrova ispovijest vjere: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). „Otada – kaže Matej – poče Isus upućivati svoje učenike kako treba da … bude ubijen“ (Mt 16, 21). Rezultat upućivanja učenika u ono što će mu se dogoditi bio je razočaravajući, tako i toliko razočaravajući da se kroz Petrova usta pretvorio u đavlovu kušnju: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16, 22). Isus je ponovo uspio, kao i u pustinji, odoljeti toj kušnji: „Nosi se od mene sotono. Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko!“ (Mt 16, 23). U zraku se osjećala napetost, a vjerojatno se vidjela i sumnja u očima učenika kojima je Isus počeo objašnjavati da je to i njihov put: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16, 24). Evo to je kontekst, a u taj kontekst šest dana kasnije dolazi preobraženje kao svojevrsna utjeha i ohrabrenje i za Isusa i za njegove učenike. Otajstvenim događajem preobraženja Bog Otac želi ohrabriti Isusa, ali i Isus želi utješiti učenike koji su predstavljeni u trojici odabranih – ista ta trojica će biti odabrana i u Maslinskom vrtu kako da bi ga gledali u muci i iskušenju – kako bi povratiti ono povjerenje koje su imali u njega i njegovo poslanje prije nego im je priopćio da je muka i smrt njegov put prema proslavi i uskrsnuću. Zato Isus tijekom preobrazbe želi usmjeriti pogled učenika prema prošlosti koju predstavljaju Mojsije i Ilija, ali i prema budućnosti koju predočava „lice kao sunce“ i „haljine bijele kao svjetlost“, da bi ih na temelju iskustva prošlosti i nade budućnosti, osnažio za kušnju kojoj će biti izloženi u trenucima njegove skore muke i smrti.
Utješni događaj preobraženja važan je i danas. I danas su gotovo identična iskušenja koja nas stavljaju pred pitanje: Isplati li se ili ne isplati slijediti Isusa? Zato, želimo li shvatili poruku preobraženja, događaj preobraženja trebamo smjestiti i u naš povijesni kontekst koji je, kao i onaj prvih učenika, obilježen različitim oblicima trpljenja i kušnji. Svatko od nas ima svoj križ, svoju muku, patnju, bol zbog koje nam se, prije ili kasnije, javi pitanje: Zašto i mora li baš tako biti? Je li nam Bog, ako smo mu pobožni, ako se uistinu trudimo da bi bili to što jesmo, život mogao učiniti boljim, je li nas mogao osloboditi naše vlastite bolest i bolesti bližnjih, naše vlastite nesreće i nesreće bližnjih, naših obiteljskih problema, muža koji pije, žene koja nije sposobna suočiti se sa svakodnevnom brigom za obitelj, sina koji je narkoman, kćeri koja je upala u loše društvo, susjeda koji se samo svađa, poslodavca koji slabo plaća, radnika koji loše radi, društva u kojem caruje mito i korupcija, političara koji gledaju samo sebe i svoj interes, svećenika koji mi nije sposoban pružiti utjehu…? Ljudski gledano ove križeve, ali i njihove izvedenice u mnoštvu oblika, možemo gledati isključivo kao teret, besmisao, kušnju na temelju koje ćemo zaključiti da je Kristov put besmislen, da nema smisla više biti s njim, da on nije onaj za kojeg smo ga držali da jest i kojeg smo s Petrom ispovjedili: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ i da mi, zapravo, nismo ono što smo po krštenju mislili da jesmo, ljubljeni sinovi i kćeri Božje, jer da to jesmo on bi nas zasigurno svega toga oslobodio.
Jednom me netko upitao kako se može dogoditi da oni koji vjeruju u Boga, koji su redovito na misi, tako i toliko psuju. Nisam znao što bih odgovorio, ali kasnije mi je palo na pamet da su, premda su psovke uvijek u početku znak osobne nesigurnosti psovača i kasnije stvar ružne navike, možda ove dvije stvari ipak povezane. Kako? Tako što oni koji su pobožni i vjeruju, često krivo od Boga očekuju da ih zato odmah nagradi, da ih oslobodi bolesti, patnje, nesreće i svega onog što je loše i dade im samo ono što je dobro, a Bog im, uz ono dobro, na životni put stavlja isto što i Isusu, muku, križ i smrt. I umjesto da to prihvatimo kao Isus, kao oni koji su svjesni da su i u kušnji ljubljeni sinovi i kćeri Božji, mi se pobunimo, a onda ponekad iz te pobune znaju proizići najgore moguće prostote. Čini nam se, nama koji kao kršćani nastojimo živjeti kršćanski, da je Bogu lako biti vjeran na krštenju koje je slavlje novog života, kad nam u životu sve ide, kad smo sretni i uspješni, zdravi, kad nam rodi ljetina, kad se svi ispovijedaju kao kršćani i kad je biti kršćanin „in“, ali kako mu biti vjeran i kod sprovoda, posebno kad je riječ o mladom životu, kad nam ništa ne ide, kad smo nesretni i neuspješni, bolesni, kad se susretnemo s očajem invalida ili s boli umirućeg, kad nam ljetinu stuče krupa, obere suša, kad je, kao danas, biti kršćanin „out“? Realno, upravo smo mi, mi koji smo pobožni, koji redovito dolazimo na misu, koji živimo kao vjernici, u opasnosti da se pobunimo protiv takvog Boga koji ne zna nagradom lakšeg i bezbrižnijeg života zahvaliti za naš trud i vjerničko zalaganje, nego se iz onog što nam se događa može zaključiti da se na nama iživljava, dok su onim drugima, onima koji su na Boga zaboravili i od njega otišli zaneseni životom i njegovim uspjesima, često upravo kušnja, nesreće i križevi, prigoda da se Boga sjete i da mu se ponovo vrate, jer takvi često muku i patnju shvate kao Božje upozorenje. Jer smo upravo mi koji smo redovito na misi, zajedno s Petrom u realnoj opasnosti da nam se to dogodi i da Isusu postanemo sablazan, Isus nam današnjim evanđeljem i svojim preobraženjem želi pomoći da se izvučemo iz te kušnje, da u sebi probudimo vjeru i povjerenje i u njega i u Boga koji je naš Otac, onaj koji nas ljubi ne samo kad smo uspješni, nego i kad to nismo, tad dapače s većom pažnjom i ljubavlju, kao što to čini roditelj prema djetetu koje je bolesno, kojemu je teško, koje pati. S tom nakanom baš nas je danas, zajedno s ondašnjom skupinom odabranih učenika Petrom, Jakovom i Ivanom, izabrao kao svjedoke svog preobraženja. Izabrao nas je da bismo u trenucima kušnje, muke, smrti mogli svoj pogled usmjeriti prema prošlosti u kojoj možemo pronaći divne primjere vjere i vjerničkog suočavanju s istom neizvjesnošću koja i nas muči, ali i prema budućnosti, s onu stranu ovozemaljske stvarnosti koja je često obilježena kušnjama i trpljenjem, budućnosti u kojoj ćemo konačno biti proslavljeni i proglašeni Božjom ljubljenom djecom, njegovim sinovima i kćerima.
Želio bih, na kraju, spomenuti jednu osobu iz svetopisamske prošlosti koju je današnja liturgija u prvom čitanju izdvojila i ponudila nam kao uzor. To je Abraham, pionir vjere u jednoga Boga. On nije mogao usmjeriti svoj pogled u prošlost, nego je s povjerenjem u Božji glas imao mogućnost gledati isključivo u budućnosti. Neka nam njegov primjer, ali i primjer mnogih koji su ga slijedili, poput spomenutih Mojsija i Ilije, ili sv. Pavla koji se, kako kaže drugo čitanje zlopatio „za evanđelje po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim … po evanđelju“, budu poticaj da svoj korizmeni pogled usmjerimo prema prošlosti, onoj biblijskoj koja nam je objavila da je Isus ljubljeni Božji Sin koji je, kako ispovijedamo u Vjerovanju, „radi nas ljudi i radi našega spasenja … raspet … mučen i pokopan“, ali i prema budućnosti, onoj nebeskoj koju nam je Isus objavio preobraženjem, da bismo uvijek, uvjereni da Bog drži do svojih obećanja i da nas ljubi, išli ondje gdje nas on šalje, pa makar to bilo izvan „zavičaja i doma očinskog“, i činili sve ono što on od nas traži, pa makar to bilo i da umremo na križu.