„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi … u Kristu … sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i … predodredi za posinstvo.“
Ova Pavlova zahvalna i blagoslovna molitva Bogu Ocu Gospodina našega Isusa koji nas „zamilova u Ljubljenome“ u sebi sažima pravu istinu o Bogu. On je Bog „koji nas blagoslovi“, „sebi izabra“, „predodredi za posinstvo“ i „zamilova“. Sve ovo bismo mogli sažeti u tvrdnju da je on Bog koji nas ljubi. Istovremeno je u toj zahvalnoj i blagoslovnoj molitvi sadržana i prava istina o nama. Mi nismo slučaj. Mi smo od Boga izabrani, predodređeni za posinstvo i zamilovani. Mi smo ljubljeni sinovi i kćeri Božje.
U ovih nekoliko rečenica iz kojih saznajemo istinu o Bogu koji nas ljubi i o nama kao ljubljenim stvorenjima Božjim, sažeta je zapravo cijela povijest spasenja, o kojoj na svoj način danas progovaraju i druga dva biblijska ulomka.
Tako smo u prvom čitanju upoznali Mudrost koja je, kao stvaralački princip svemira i čovječanstva, izišla iz usta Gospodnjih i prekinula šutnju kojom je Bog – „u zboru Svevišnjega“ i u veličanstvu svoje slave – bio obavijen od vječnosti. Boga nije ništa drugo moglo potaknuti na prekidanje ove vječne šutnje nego li ljubav. Ljubav se želi priopćiti. Ona traži susret s onim koga će ljubiti. I zato Mudrost „usta svoja otvara u zboru Svevišnjega.“ I izlazeći iz usta Svevišnjega započinje stvaranje: „Pokrih zemlju kao magla.“ I ne samo to! Sirah nam govori i o jednom važnom iskoraku tog Božjeg djelovanja iz ljubavi koji se nakon stvaranja, a onda i nakon čovjekovog odbacivanja zajedništva s Bogom koje se dogodilo grijehom, nastavlja izabranošću jednog osobitog naroda. Povijest tog naroda i njegova izabranost istovremeno je i povijest spasenja koju mi poznajemo kao Stari zavjet ili savez: „Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu.“ Bog je, kako nam je to dobro poznato, u tom narodu izabrao i jedan osobit grad, što je još jedan važan iskorak u izabranosti Izabranog Božjeg naroda: „Pred njim sam služila u Svetom šatoru i potom se nastanila na Sinonu. Dao mi je … spokoj u milome gradu i vlast mi dade u Jeruzalemu.“
Sličnu misao o Bogu koji nas ljubi, a u što su uključene i starozavjetne etape jedinstvene povijesti spasenja o kojima govori i Sirah, uz jednu žalosnu konstataciju koja se odnosi na Izabrani Božji narod: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“, razvija i Proslov Ivanovog evanđelja koji u ovom božićnom vremenu čitamo već po treći put. Onome o čemu je progovorila Knjiga Sirahova, Ivan dodaje i jedan daljnji iskorak Boga u ljudsku povijest koji pokazuje da Božja ljubav prema čovjeku nema granica. Taj novi Božji iskorak osoban je i konačan. Boga nas ljubi i zato što nas ljubi postaje i osobno dionik naše povijesti koja je istovremeno i povijest spasenja, odnosno povijest Božje ljubavi prema čovjeku. To se dogodio tako što je Božja Riječ – u Knjizi Sirahovoj je nazvana Mudrost, a Ivan je u Proslovu još naziva i Svjetlo – koja u apsolutnom početku, a što znači oduvijek, „bijaše u Boga … i bijaše Bog“, po kojoj sve postade „i bez nje ne postade ništa“ jer „svemu što postade u njoj bijaše život“, koja je bila na svoj način prisutna i u onom prvom Savezu koji predstavlja „Zakon … dan po Mojsiju“, u jednom povijesnom trenutku – taj povijesni trenutak slavimo Božićem i on naše kalendarsko vrijeme dijeli na vrijeme prije i poslije – došla na svijet, tijelom postala i nastanila se među nama.
Koja bi u ovome konačnom Božjem iskoraku i ulasku u ljudsku povijest objavljujući nam koliko nas ljubi, mogla biti naša uloga? Uz onu, proteklih dana već spominjanu, ulogu onih koji bi trebali primiti Božju Riječ – u tom primanju Božje Riječi i prepoznavanju njezinih dolazaka na mnogo različitih načina može se dogoditi ispunjenje Božjeg plana ljubavi po kojem „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ – želio bih u ovoj drugoj božićnoj nedjelji našu ulogu u svemu tome prepoznati u ulozi Ivana Krstitelja. On je u Proslovu Ivanovog evanđelja predstavljen „kao svjedok“, kojemu je dano poslanje od Boga „da posvjedoči za Svjetlo.“ Biti svjedoci! Posvjedočiti za Svjetlo! Evo naše uloge!
Biti svjedoci i posvjedočiti za Svjetlo neophodno je danas kao i jučer u Krstiteljevo vrijeme. Iako u Božjoj Riječi „bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“, ipak većini ljudi to nije dovoljno da bi otkrili: „Svijetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet.“ Usprkos svemu što je Bog učinio i čini u svojoj ljubavi da bi ljude spasio, veliki broj ljudi nisu ljubili i ne ljube Svjetlost: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“ (Iv 3, 20). Problem ovoga ne ljubiti Svjetlost ili ljubiti tamu više nego li svjetlo, je u odbijanju Boga i njegovih milosnih ponuda, onog njegovog davati nam „milost na milost“. Odbijanje tih Božjih ponuda, kojima je vrhunac objava Boga kojega „nitko nikad ne vidje“ a kojega nam „Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu … obzanani“, je u lišavanju sebe samih dioništva u onom stvarnom životu i potpunoj sreći koji su nam oduvijek bili namijenjeni. Oduvijek je, naime, ljudima bilo namijenjeno „da postanu djeca Božja … koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ I upravo zbog onih koji to ne vide, onih koji su obuzeti tamom ovog svijeta slijepi za Svijetlo – papa Franjo će reći onih koji su se izgubili na periferijama Crkve i društva i kojih je iz dana u dan sve više – Božja Riječ danas treba mene i tebe da bi progovarala ljudima ovog našeg svijeta i vremena. Ona treba mene i tebe da bi se i u ovom našem svijetu mogao ponovo vidjeti odsjaj onoga pravoga Svjetla istinskog, da bi i ljudi našeg vremena mogli otkriti i prihvatiti Svjetlo, Božju Riječ, Isusa Krista i u njemu Boga koji ih istinski ljubi.
Ovom svijetu i vremenu su potrebni Ivani Krstitelji, oni koji će Riječ Božjoj, koja se i danas otajstveno nastavlja utjelovljivati u naš svijet, osobito u onima koji su najpotrebniji, dati svoj glas. Potrebni su mu oni koji će posvjedočiti za Svijetlo. To posvjedočiti za svijetlo ne može se dogoditi borbom protiv tame. Protiv tame se ne možemo boriti tamom. Budemo li se protiv tame borili tamom, druge ćemo još više gurnuti u tamu, a i sebe same dovesti u opasnost da nas tama obuzme. Tamu se može pobijediti i rastjerati samo Svijetlom. Svjesni da nismo Svijetlo, ali i da je naše kršćansko poslanje svjedočiti za Svijetlo, učinimo sve da u našim životima bude vidljivo Svijetlo istinsko. Budimo oni koji svijetle i svjetleći odražavaju ono „Svijetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka“, Isusa Krista, u kojemu nas Bog „sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i … predodredi za posinstvo!“