Današnji evanđeoski ulomak nije izravni nastavak evanđeoskog ulomka od prošle nedjelje – Luka je u međuvremenu smjestio neke događaje, jedno ozdravljenje i nekoliko prispodoba o kraljevstvu Božjem – ali se svejedno izvrsno na njega nastavlja. Povezanost između evanđelja prošle i ove nedjelje očituje se osobito u tome što smo prošle nedjelje bili pozvani razmišljati o stvarnosti podijele koju izaziva Krist i njegova riječ – on i njegova riječ podijelili su svijet na one koji su za njega i one koji su protiv njega – dok nas ove nedjelje evanđelje želi upozoriti da nije dovoljno reći da smo na Kristovoj strani, nego da je to što govorimo potrebno potvrditi i životom kako bi, u skladu s pozivom sv. Franje da evanđelje trebamo navješćivati i riječima, naše kršćanstvo bilo prepoznatljivije po onomu što činimo, nego po onomu što govorimo.
Ovo da naše kršćanstvo treba biti prepoznatljivije po onom što činimo nego po onom što govorimo, znači da bi naše biti kršćani trebalo biti prepoznato iz trostrukog odnosa. Prije svega je to odnos koji imamo prema Bogu. Kakav je kršćanin onaj kršćanin koji s Bogom uopće nema odnosa, koji se nikad ne moli, rijetko ili nikad ide na misu, Boga se sjeti jedino kad mu treba ili da bi ga, ne daj Bože, ispsovao tako ružnim izrazima koje mu se, uvjeren sam, ni vrag ne bi usudio reći? Da bismo, međutim, bili prepoznati kao kršćani nije dovoljan samo odnos prema Bogu, nego naše biti kršćani trebalo biti prepoznatljivo iz našeg odnosa prema bližnjima. Kakav je kršćanin onaj kršćanin koji zanemaruje dužnosti prema svojoj obitelji, koji nije vjeran bračnom drugu, zanemaruje i vrijeđa stare roditelje, kršćanin koji ne živi onako kako bi kršćanski mladić i djevojka trebali živjeti nego se brani opravdanjem da svi tako čine, kršćanin koji izrabljuje svoje radnike, zanemaruje svoje radne obveze, koji otima i krade, kleveće i ogovara, svađa se i mrzi, ne govori godinama s bratom ili sestrom zbog pedlja zemlje, kršćanin koji se za nikoga ne zanima i nikoga ne voli osim sebe sama, a i to je upitno? Uz odnosa prema Bogu i prema bližnjemu, prepoznatljivost našeg kršćanstva treba biti vidljiva i iz našeg odnosa prema sebi samome. Kakav je kršćanin onaj kršćanin koji uništava svoje zdravlje, subotom tulumari uz alkohol, drogira se, odaje se kocki, neurednom životu, kršćanin koji se ne brine za svoje ljudsko dostojanstvo, kršćanin koji zanemaruje svoje vječno spasenje i brigu za svoju vječnu dušu, a to je najvažnije, premda mi na to najmanje mislimo?
Sve gore nabrojeno samo su opisi onog širokog životnog puta kojim hode mnogi kršćani živeći opušteno, bez obveza, bez truda i žrtve, prepuštajući se trenutku, hodeći linijom lakšeg otpora, plivajući niz struju. „Nemojte slijediti put oholosti, nego put poniznosti. Plivajte proti struje“, poručivao nam je papa Benedikt XVI. Isto je nastavio činiti i papa Franjo riječima: „Ne bojte se ići protiv struje, kada nam žele ukrasti nadu, kada nam predlažu … vrijednosti koje su štetne i razorne, vrijednosti koje su poput pokvarenog jela … te … nam čine zlo. Moramo ići protiv struje! … Imajte tu gordost da plivate protiv struje. Naprijed, budite hrabri i idite protiv struje! I budite ponosni na to!“ Budući da smo često neprepoznatljivi kršćani, da smo kršćani koji zanemaruju svoj odnos s Bogom, koji ne žive kršćanski svoje odnose prema drugima, a kršćanski se ne odnose ni prema sebi samome, ma da, drugim riječima, često ne plivamo protiv struje nego se prilagođavamo, stvaramo kompromise s jednim lagodnijim životom, umjesto ponosa što smo to što jesmo patimo od obzira, umjesto puta poniznosti biramo put oholosti, Isusove nam riječi iz današnjeg evanđelja djeluju kao hladan tuš.
Znademo cilj našeg postojanja. Taj cilj je biti među „onima koji se spasavaju.“ O tom smo cilju osobito promišljali slaveći Mariju „uznesenu u nebesa“. Taj cilj je, poručuje nam Marija, biti „uzneseni“, odnosno postići zajedništvo u vječnosti s Bogom, s Marijom, sa svecima. Sada, međutim, znademo i to da do tog cilja ne možemo doći živeći svakako jer svi putovi, koliko god da bismo mi u duhu tolerancije željeli da je drugačije, tamo ne vode. Nije ovo isključenje bilo koga nego samo promišljanje Isusove poruke da su uska vrata kroz koja trebamo proći. „Borite se da uđete na uska vrata“, kaže Isus. No, da bismo mogli ući na uska vrata moramo se osloboditi suviška tereta, potrebno nam je, kako to moderno zvuči, poći na dijetu i skinuti suvišne kilograme. A svaka prava dijeta, bila on stvarna ili slikovita, zahtjeva napor, trud, zahtjeva odricanje. Bez toga jednostavno ne funkcionira, niti može funkcionirati. Ne možemo nastaviti jesti kako smo jeli, nedovoljno se kretati kao što smo to činili do sada i očekivati da ćemo smanjiti težinu. Bez napora se ništa ne postiže, ni na ovom zemaljskom, a ni onom nebeskom planu.
U shvaćanju što to znači borba da prođemo kroz uska vrata, a ne budemo zarobljeni onim što nas u tom prolazu može spriječiti, može nam pomoći slika tradicionalnog lova na majmune. Majmuni se tradicionalno love tako da se u rupu u stablu stavi banana. Kad majmun ugura ruku i dohvati bananu više je ne može izvući jer ne želi ili ne zna pustiti bananu. I tako biva uhvaćen. Često se i mi, poput majmuna, uhvatimo nevažnih stvari, onog sporednog što nas zarobi i ne dozvoljava nam ići naprijed ili se, jednostavno, prepustimo struji kojom ide svijet i vrijeme u kojem živimo. Kršćanin bi, međutim, trebao biti drugačiji. On treba biti onaj koji, prožimajući kršćanskom porukom svoj život u odnosu prema Bogu, bližnjima i sebi samome, ne dozvoljava nikome i ničemu da ga zarobi. Takav kršćanin bez obzira na sve „križeve“ koje život sa sobom nosi – uostalom „koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli“ – ide uvijek naprijed, ide prema vječnosti, onaj kojemu je vjera otvorila pogled i dala sposobnost da život i životnu stvarnost, uključujući i ljudsku bol, patnju i smrt, vidi na drugačiji, na Božji način.
Da bismo mogli biti takvi kršćani, kršćani koji su to ne samo imenom nego i životom, kršćani koji imaju slobodne ruke i oslobođeni su od suvišnog tereta koji im ne da proći kroz uska vrata, kršćani koji su svjesni toga da se „isprva … doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali (i da) onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti“, ma kršćani koji su prepoznatljivi kao kršćani, trebamo se otvoriti novosti Kristovog evanđelja. Učinimo to živeći dosljednim kršćanskim životom svoje odnose prema Bogu, bližnjima i sebi samima. Budimo kao kršćani prepoznatljivi! Samo tako ćemo moći, za same sebe i druge oko sebe, svijet i vrijeme u kojima živimo, poravnati „staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi“ – mislim da je baš ovo naša kršćanska zadaća o kojoj smo pozvani osobito promišljati u ovoj Godini vjere koja nas pozivu na novu evangelizaciju – da bi nas i danas bilo dovoljno „uskih“, onih koji danas žive tako da sutra mogu proći, makar bili malo i pogurani, kroz uska vrata i zauvijek živjeti u Božjoj vječnosti i zajedništvu sa spašenicima na nebesima.