Selektivna gluhoća i selektivna mucavost
23. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Ozdravljenje „gluhog mucavca“ o kojemu je progovorio današnji evanđeoski ulomak predstavlja Isusa kao obećanog Mesiju, a njegovo vrijeme kao mesijansko vrijeme kojemu je, kako nam to poručuje ulomak iz Knjige proroka Izaije koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, jedna od značajki i to da će se „uši gluhih otvoriti“ i „njemakov jezik klicati“. U ovom se značenju gluhoća zasigurno odnosi na slušanje Isusa, a mucavost na sposobnost prenošenja toga što smo čuli drugima. Isus „gluhog mucavca“ iz dekapolskih krajeva – dakle poganina – ozdravlja i za jedno i za drugo. Čini to aramejskom riječju „Effata!“, koja znači „Otvori se!“ Tu riječ Isus nije uputio ušima i jeziku „gluhog mucavca“, nego ju je uputio njegovom srcu. Budući da se ovo ozdravljanje ponavlja u svakom krštenju, koje je u svoj obred u spomen na ovaj događaj uključilo i obred Effata, lako nam je u ovom događaju prepoznati i same sebe jer u našem krštenju je Isus progovorio i našem srcu svoj „Effata!“ – „Otvori se!“ I mi smo tad ozdravljeni od gluhoće za Božju riječ i od mucavosti za njezino prenošenje drugima. Drugo je pitanje koliko je to još u našem svakodnevnom životu primjetno, a što ne ovisi o tom početnom činu, odnosno krštenju, nego o tome koliko smo u međuvremenu dozvolili svjetskoj buci i njezinim ponudama da nas ponovo zagluši i onesposobi za evanđeoski navještaj. Nije slučajno da nam, želimo li duhovno napredovati, mnogi duhovnici preporučuju da u svom životu pronađemo vremena i za tišinu. I da su najčešće kvalitetne duhovne vježbe upravo one koje smo učinili u tišini.
Ima, međutim, i još jedan oblik gluhoće, a onda s njom povezano i mutavosti, o kojoj bih, potaknut i ulomkom iz Poslanice sv. Jakova koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, želio progovoriti. Tu bih gluhoću, a onda i s njom povezanu mutavost, nazvao selektivnom gluhoćom i selektivnom mucavošću. Riječ je o sposobnosti da se čuje ono što se želi, a ne čuje ono što se ne želi. To onda za posljedicu ima da se nešto čini, a da se drugo ne čini, odnosno, kako kaže sv. Jakov, da „vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga (miješamo) s pristranošću“, na jedan se način odnoseći prema onima koji su bogati i moćni, onima kaže sv. Jakov, „sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći“, a na drugi način prema onima koji su siromašni i bez ikakve moći. Nije to selektivno slušanje, a onda s njim i selektivno djelovanje uvijek po sebi loše. Biblija nam, na neki način, govori da i Bog selektivno čuje, a onda i djeluje. Tako u Svetom pismu, koliko je meni poznato, nije napisano da Bog čuje pohvale koje mu upućujemo. A mi baš to čujemo jer nam je drago kad nas ljudi hvale. Ali je zato na puno mjesta napisano da Bog sluša vapaje siromašnih i progonjenih, onih koji su u nevolji, koji traže njegovu pomoć i oproštenje. A mi baš to ne čujemo i ne želimo čuti. Zato bismo danas, potaknuti Božjom riječju, ponovo trebali pristupiti Gospodinu – ovaj put nas neće k njemu donijeti drugi kao što se to dogodilo na krštenju – kako bismo ga zamoli da i na nas položi ruke i da nas ozdravi od naše selektivne gluhoće i naše selektivne mucavosti, da progovori našem srcu svoj „Effata!“ – „Otvori se!“, kako bismo čuli ono što on čuje, a onda u skladu s tim i djelovali ne trudeći se oko onih kojima je život ispunjen hvalom, nego oko onih čiji je život ispunjen vapajima.
Ovom pozivu želim, na kraju, pridodati i važnu poruku apostola Jakova. Ta nas poruka poziva da učinimo i jedan dodatan korak. Taj korak je da i sami postanemo siromasi jer je „Bog one koji su u svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube.“ Neka nam je s blagoslovom!
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=756
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3498