Obitelj – izvor života i radosti za sebe i druge
24. nedjelja kroz godinu (B)
„A vi, što vi kažete tko sam ja“, Isus danas i nas pita. Tko je on za nas? I što on uistinu znači za naš život, našu svakodnevnicu? Teško pitanje. A i lako, jer nam je Petar dao odgovor. On kaže: „Ti si Pomazanik – Krist!“ Ako je to i naš odgovor, a ako kažemo da smo kršćani i katolici onda to jest naš odgovor jer je Petrov odgovor, odgovor Katoličke Crkve, onda nije dovoljno to samo reći. Potrebno je taj odgovor i živjeti, odnosno potrebno ga je potvrditi svojim djelima. Upravo na ovome, na djelima kojima pokazujemo ono što vjerujemo, inzistira i sv. Jakov u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. On kaže: «Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tko rekne: ‘Hajdete u miru, grijete se i sitite’, a ne dade im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru’».
Skloni smo u onima o kojima govori sv. Jakov prepoznati samo siromahe koje susrećemo na našim ulicama, one koji dolaze u Caritas, koji se hrane u pučkim kuhinjama, na beskućnike, možda izbjeglice… Ne mogu reći da se to ne odnosi na njih, dapače, ali bih želio da danas, u ozračju Trećeg nacionalnog susreta katoličkih obitelji koji se ovih dana održava u Splitu i Solinu pod geslom: „Obitelj – izvor života i radosti“, proširimo svoj pogled i da u onima o kojima sv. Jakov govori kao goloj braći i sestrama i bez hrane, prepoznamo i članove vlastite obitelji. Ma, zapravo reći ću i to da bismo one o kojima govori sv. Jakov trebali najprije prepoznati u njima, a tek onda nakon njih i u svima drugima. Nije ovo, da ne bismo krivo shvatili, poziv na egoistično zatvaranje u okvir vlastite obitelji i zanemarivanje drugih potrebnih ljudi izvan vlastite obitelji, nego poziv na nezanemarivanje članova svoje obitelji i onih dužnosti koje imam prema njima. U ovom smislu možemo čak i parafrazirati sv. Jakova i reći: Što koristi, braćo moja, ako sam ja dobar prema siromasima na ulici, a nisam dobar prema svojoj ženi, odnosno svome mužu, ako se ne brinem za svoju djecu i njihove potrebe, one materijalne, ali i one odgojne i duhovne, ako ne poštujem svoje roditelje ili ih zanemarujem kad su stari i potrebni moje blizine i pomoći itd.? Želimo li pokazati da smo vjernici, evo prvog područja na kojemu to trebamo pokazati! Tek nakon toga možemo, a i trebamo, to pokazati i prema svima drugima. I to ne samo kroz milostinju, koja je nerijetko tek sredstvo za umirivanje savjesti, nego ponajprije kroz preuzimanje svojih društvenih i crkvenih odgovornosti. Puno je bolje vršeći svoje dužnosti pokušati izgraditi bolje društvo i Crkvu, u kojem se zbog onog što mi sa svoje strane činimo ili ne činimo neće stvarati novi siromasi, nego li se silno truditi kako bismo pomogli siromasima dajući im milostinju. Tek kad smo napravili sve što treba da ne bi bilo siromaha, ima smisla i treba činiti ono što možemo da bismo pomogli onima koji to jesu. Naravno da smo dužni krenuti od vlastite obitelji, ne da bismo joj nagomilavali nepotrebno, nego da bismo joj pružili ono što je nužno. A nužno nije samo ono materijalno, ono je to ponajmanje. Nužno je ono vrijednosno koje često potpuno zanemarujemo. Zato današnji svijet, osobito naš zapadni, nije gladan kruha i gol ruha. Ali jest gladan i gol pravih vrijednosti. Sve ovo je, zapravo, poziv na hod sa svojim vlastitim križem za Isusom koji ide u Jeruzalem, gdje će ga odbaciti i ubiti, jer nije želi samo govoriti o ljubavi, nego je tu ljubav o kojoj je govorio želio i posvjedočiti vlastitim životom. Učinio je to na najradikalniji način na križu. To je i naš poziv, naš križ, ono naše biti vjernici koji Isusu s Petrom govore: „Ti si Pomazanik – Krist!“, koje treba ponajprije oblikovati mene i moju obitelj, čineći nas kršćanski prepoznatljivim u onom biti supruga i majka, muž i otac, djed i baka, djeca i unuci, brat i sestra, u onom našem biti katolička obitelji koja ne samo govori da je katolička obitelj, nego tako i živi. Samo tako naše obitelji mogu ostati, a ako to više nisu i ponovno postati, izvor života i radosti za sebe, ali i druge, Crkvu i društvo, ovaj svijet i vrijeme, uključujući i siromahe.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=766
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3506