Ulomak iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Timoteju, koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, nudi određene upute za naše kršćansko političko djelovanje. Ove upute osobito dobivaju na značenju u ozračju netom završenih parlamentarnih izbora kojima je, nažalost, jedna od značajki bila velika apstinencija birača. Takva apstinencija nije dobra, ne samo zato što svojim ne izlaskom na izbore, naravno ako nam je to bilo moguće, nismo izvršili svoju građansku, pa i kršćansku dužnost, nego još više zato što takvim ponašanjem postupno dovodimo u pitanje demokraciju, koja je, usprkos svim svojim manjkavostima, najbolji politički sustav koji poznajemo i za koji su mnogi, ne tako davno i u našoj domovini, položili svoje živote.
Ako smo i apstinirali od izbora, sada nakon izbora ima nešto u čemu ne smijemo apstinirati. Nakon izbora naše kršćansko i katoličko društveno zalaganje, uz sve drugo što trebamo činiti, mora uključivati “prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude”, a posebno za “sve koji su na vlasti.” To je naš način na koji možemo, a i moramo, “jer to je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom”, dati svoj doprinos tome da bi u našem društvu svi, podcrtavam ovo svi, mogli provoditi “miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti.” Podcrtao sam riječ svi zato što mi vjernici od vlasti, bez obzira o kojoj je vlasti riječ, ne smijemo tražiti i ne tražimo nikakve povlastice, ali imamo pravo tražiti i tražimo za sve iste mogućnosti, uključujući i svoju potrebu “bogoljubnosti” i sve ono što ona za nas znači, a značenje je veoma široko.
Na molitvi, kao na našem kršćanskom doprinosu životu društvene zajednice, insistira i papa Franjo koji je svojevremeno – propovijed u sv. Marti 16. rujna 2016. – komentirao upravo ovaj ulomak iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Timoteju. Zbog aktualnosti koju u našem slučaju ima ova propovijed, kao i zbog jasnoće poruka, ovdje donosim neke ulomke: “Nitko od nas ne smije reći: ‘Ja nemam ništa s tim, oni su ti koji obnašaju vlast.’ … Ne, ja sam odgovoran za način na koji oni obnašaju vlast i moram učiniti ono što je najbolje da oni vladaju dobro i moram učiniti ono što je najbolje sudjelujući u politici na način na koji to mogu. … Dobar katolik itekako se miješa u politiku, dajući najbolje od sebe da oni koji su na vlasti mogu vladati. No što je ono najbolje što mi možemo pružiti ljudima koji su na vlasti? Molitva! … Kršćanin koji ne moli za one koji su na vlasti nije dobar kršćanin! … Dajmo najbolje od sebe, ideje, prijedloge, najbolje, ali najbolje od svega je molitva. Molimo za ljude na vlasti, da nas vode dobro, da našu domovinu, naš narod pa i svijet vode naprijed, da u njima vlada mir i zajedničko dobro.”
Kao što se sv. Pavao pozivom na molitvu za obnašatelje vlasti ne obraća samo vjernicima, nego se posredno obraća i onima koji vladaju, poručujući im kakvi bi trebali biti, tako se i papa Franjo obraća obnašateljima vlasti, poručujući im da ih moraju resiti dvije osobine: ljubav prema narodu i poniznost: “Ne može se vladati bez ljubavi prema narodu i bez poniznosti! Svaki muškarac, svaka žena koja preuzima neku službu vezanu uz vlast, moraju sebi postaviti ova dva pitanja: Volim li svoj narodu, da bih mu bolje služio? Jesam li ponizan i slušam li ostale, saslušam li različita mišljenja, kako bih izabrao najbolji put. Ako sebi ne postavlja ta pitanja, svoju vlast neće obnašati dobro. Obnašatelj vlasti, muškarac ili žena, koji voli svoj narod je ponizan muškarac odnosno žena.”
Poruke o potrebi molitve za one koji su na vlasti u današnjoj liturgiji dobivaju dodatno na važnosti u svjetlu prvoga čitanja uzetog iz Knjige proroka Amosa, u kojemu je sadržano strogo Božje upozorenje onima koji se bogate na račun siromašnih, te u svjetlu današnjeg evanđelja koje nam je prenijelo poznatu Isusovu prispodobu o nepravednom upravitelju. Zapravo je veoma zanimljivo, a naše iskustvo nam pokazuje da nije i iznenađujuće, što je današnja liturgija povezala ove svetopisamske ulomke. Ako je, naime, molitva koju molimo za obnašatelje vlasti istima poruka kakvi trebaju biti, onda su im i ova dva svetopisamska ulomka upozorenje kakvi ne smiju biti.
Prorokovo upozorenje je osobito usmjereno prema osudi korištenja vladajućeg položaja za osobno bogaćenje. To je bogaćenje uvijek na teret najslabijih, među koje, u svijetlu papine enciklike “Hvaljen budi” i njegove nedavne poruke u povodu Svjetskog dana molitve za skrb o stvorenom svijetu kojom nas je pozvao da budemo “milosrdni prema našoj zajedničkoj kući” (http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4368:poruka-pape-franje-za-svjetski-dan-molitve-za-skrb-o-stvorenom-svijetu-1-rujna-2016), možemo uključiti i Zemlju, sa svojim prirodnim bogatstvima i raznolikošću. U našem slučaju možemo govoriti o još nerasprodanom tzv. “obiteljskom srebru” na koje pravo imaju i buduće generacije. Kad je o nepravednom upravitelju riječ, onda bih rekao da se ovdje ne radi toliko o osobnom bogaćenju – da se obogatio bio bi tako riješio svoj problem – nego više o nerazboritoj upravi. No i ona je veoma opasna, dapače opasnija, jer u konačnici za posljedicu ima korupciju, koja je, kako kaže papa Franjo, gora od grijeha. “Grijeh se – kaže on – oprašta, a korupcija se ne može oprostiti. Ona, prije svega, treba biti izliječena.”
Dobro su nam poznata oba ova stanja jer su dio našeg svakodnevnog iskustva. To su kušnje kojima se moraju znati oprijeti oni koji su na vlasti jer, koliko god da se može učiniti grubom, doista vrijedi ona mudra izreka koja kaže da vlast kvari ljude. Nadam se da će toga naši vladajući biti svjesni, ako ne zbog ljubavi prema svom narodu, što bi trebao biti glavni motiv zbog kojeg su to što jesu, a onda barem zato što su svjesni da će se, prije ili kasnije, od njih zatražiti račun za njihovo upravljanje. Ne mislim ovdje samo na izbore za četiri godine, nadam se da neće biti prije, nego i na vrijeme kad će Gospodin od njih zatražiti račun za njihovo upravljanje.
Dodati ću da smo u sličnoj opasnosti i mi koji imamo službu “vladanja” u Crkvi. Zato i nama, uz preuzimanja suodgovornosti za upravljanje Crkvom, treba osobito vjernička molitva da ne bismo upali u slične opasnosti, pretvarajući sredstva u ciljeve i ciljeve u sredstva. Povezano s ovim, ne mogu ne primijetiti da je evanđelje o nepoštenom upravitelju zapravo i upućeno upravo nama u Crkvi. Nije, kako bi netko mogao pomisliti, to učinjeno zbog nepoštenja, iako sigurno i toga ima. To je učinjeno zbog snalažljivosti svojstvene ljudima ovoga svijeta u materijalnim stvarima, koja je nužna ljudima Crkve u duhovnim stvarima. O kad bismo mi u Crkvi, počinjući od nas koji “vladaju”, imali i približno takvu snalažljivost u duhovnim stvarima, na primjer u evangelizaciji, kakvu ljudi ovoga svijeta imaju u materijalnim stvarima! I kad bismo doista znali “napravit(i) sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da (nas) prime u vječne šatore!” Vjerujem da bismo tad naučili ono što još dobro ne znamo ili olako zaboravimo, a to je da “nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara”, odnosno da ne možemo “služiti Bogu i bogatstvu.”