Crkva za sve ljude i narode.
Prispodoba o vinogradarima ubojicama je Isusov proročanski govor o vlastitoj smrti kojim želi opisati odnos između Boga i njegovog izraelskog naroda, naroda kojeg je Bog izabrao između svih drugih naroda da mu bude „predraga svojina mimo sve narode“ (Izl 19,5), naroda kojemu je Bog slao proroke koje oni istukoše, ubiše, kamenovaše, a zatim i vlastitog Sina kojeg oni pograbe, izbace, ubiju. Ni ova prispodoba, kao uostalom i druge prispodobe, ne može se, u svom značenju iscrpiti samo na povijesnom odnosu između Boga i jednog naroda, pa bio to i Izabrani narod, nego je ona u svom značenju nadpovijesna slika odnosa između Boga i cjelokupnog čovječanstva jer Božji je „sav svijet“ (Izl 19,5).
Prispodoba je zapravo logičan nastavak Božje žalopojke iz Izaijinog proročanstva, koju smo čuli kao prvo čitanje. Zato bismo u tom Izaijinom proročanskom govoru trebali pronaći ključ za njezino razumijevanje. U svijetlu Izaijinog proročanstva, odnosno pjesme „ljubljenog njegovu vinogradu“ mi, naime, saznajemo da Bog nije izabrao izraelski narod zbog plodova koje će on donositi, nego da ga je izabrao jer ga je ljubio. Bog je zaljubljen u svoj vinograd, odnosno Bog je zaljubljen u izraelski narod. On ga nije posadio, ogradio, iskopao, podigao i iznajmio mu svoj vinograd zbog vlastite koristi, ta Bogu ništa ne treba, nego zbog koristi i dobra samog vinograda, odnosno zbog dobra i koristi samog Izraela. Zato su i plodovi koje Bog očekuje, a ti su plodovi ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, na korist Izraelu, a ne Bogu.
Gledana ovako ova prispodoba nadilazi odnos Boga i izraelskog naroda. Ona postaje prispodoba o odnosu Boga i ljudi svih vremena, pa tako i ovog našeg vremena. Ovo je razlog što se u prispodobi osim proročanstva o Isusovom odbacivanju od strane vlastitog naroda i smrti izvan zidina Jeruzalema, dogodilo i proročanstvo o predaji vinograda „drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“ Očito je da je u ovom slučaju riječ o Crkvi, koja je novi Božji narod, nova Božja „predraga svojina mimo sve narode“, ponuđena međutim svim ljudima i narodima, pa i do tada jedinom Izabranom narodu, jer Božji je „sav svijet.“
Crkva bi možda mogla pomisliti da se prispodoba iz današnjeg evanđelja odnosi na nju samo u drugom dijelu, tj. da je se gleda samo kao narod koji je izabran nakon što je odbačen Izabrani narod, a ne i u onom prvom dijelu, tj. kao narod koji također može biti odbačen ako ne donosi plodove. To, međutim, nije tako. Iako je Krist s Crkvom vezan neraskidivim vezom, ne smijemo zaboraviti da nam se, nama članovima Crkve, može dogoditi da se i nama oduzme vinograd – u našem slučaju je to upravo Crkva – i dade narodu koji će donositi plodove.
Nije samo Crkva ona na koju može biti primijenjena današnja prispodoba. To su i sve druge ljudske zajednice koje uspijevaju odoljeti prolaznosti vremena onoliko koliko donose plodove usklađene s Božjim planom. Ne mogu se, u ozračju ovog govora o primjeni prispodobe na različite ljudske zajednice i činjenice da danas slavimo Dan neovisnosti, ne sjetiti i našeg naroda i prekrasne zemlje koju je Bog za nas izabrao između svih ostalih zemalja. To je zemlja koju je Bog za nas posadio, ogradio, iskopao i iznajmio je našim precima prije četrnaest stoljeća. Nakon njih ju je povjerio i nama, sadašnjoj generaciji. Iako je bilo teških i lijepih trenutaka, iako je bilo naših izdajstava, ali i Božjih upozorenja, probijanja zidova vinograda i mnoštvo nevinih žrtava, neobjašnjivih stvari i događaja, ipak smo još tu, kako kaže pjesnik, „na tvrdoj siki.“ Vinograd koji nam je povjeren nije nam još oduzet jer još uvijek, usprkos svemu, nismo potpuno odbacili Isusa Krista. Onoga dana kad se to dogodi, a dogodit će se vrlo skoro ako je suditi po katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koju dodatno pogoršavaju masovna iseljava iz domovine, gotovo da već i to možemo reći, tog će nam dana zemlja koja nam je bila darovana i kojom smo trebali upravljati donoseći plodove, biti oduzeta i dana narodu koji će „davati urod u svoje vrijeme.“ Jer, ako nema života nema ni plodova!
Ovo je šire tumačenje današnje prispodobe. Prispodobe gotovo uvijek imaju i uže značenje. Naime, možemo ih tumačiti i kao poruku upućenu pojedincima. Svi smo i kao pojedinci ljubljeni Božji vinograd. Zato bismo se trebali zapitati kakva je u našem osobnom životu sudbina Božjeg vinograda, odnosno glasnika koje nam Bog šalje i u konačnici njegovog ljubljenog Sina Isusa Krista. To je pitanje na koje bi svatko osobno trebao odgovoriti.
Na prvi pogled današnja prispodoba nema sretan završetak. Isus njom najavljuje odbacivanje od ljubljenog naroda i odbacivanje tog naroda od strane Boga. Čitamo li, međutim, tu prispodobu u svijetlu cjelokupne povijesti spasenja, onda se u njoj, pa čak i u ovom odbacivanju, može otkriti pozitivna poruka. To je poruka da Božja odbacivanja nisu nikad konačna. Ona su samo Božje odgajanje, kroz privremeno odbacivanje. U svijetlu ovog Božjeg odgajanja kroz privremeno odbacivanje možemo gledati i odbačenost Izraela. Ona nije i ne može biti konačna. I Izrael je pozvan da sa svim drugim narodima čini dio novog Božjeg naroda, Crkve. I za nas je važno biti svjesni ovog Božjeg odgajanja kroz privremeno odbacivanje. Ono nam kaže da usprkos svojim slabostima, tko ih od nas nema, ne trebamo biti „zabrinuti ni za što“, osim da se svakog dana ponovo trudimo da nam u srcu bude „što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala.“ To su plodovi koji Bog traži od nas za naše dobro. Budemo li to činili, slijedeći ono što smo od sv. Pavla u današnjem ulomku poslanice Filipljanima „naučili, i primili, i čuli, i vidjeli“, onda će zasigurno „Bog mira biti“, a i ostati, zauvijek s nama.