Dužni smo čuvati Isusov nauk o braku i obitelji, ali i otvorenih očiju promatrati izazove vremena koji na njih utječu te tražiti odgovarajuće pastoralne odgovore kako bismo pomogli i onima koji nisu uspjeli sačuvati vlastitu ženidbu.
27. nedjelja kroz godinu (B)
Današnji evanđeoski ulomak, povezano s prvim čitanjem iz Knjige Postanka, progovara o jednoj veoma aktualnoj temi kao što je nerastavljivost ženidbe. Riječ je o jednom od temeljnih biblijskih ulomaka na kojem Katolička Crkva temelji svoj nauk o nerastavljivosti ženidbe i koji, jer je utemeljen na naravi i potvrđen Kristovom riječi, od Crkve ne može biti promijenjen.
Pristupivši Isusu da bi čuli njegov stav o otpuštanju žene, što danas možemo čitati kao stav o rastavi, farizeji su željeli Isusa uključiti u tad veoma živu raspravi dviju židovskih škola u pitanjima rastave ženidbe. Jedna od teoloških struja (Šamajeva) zastupala je tezu prema kojoj je rastava dozvoljena samo zbog preljuba, dok je druga teološka škola (Hilelova) zastupala mišljenje da se može rastaviti, odnosno otpustiti ženu, zbog sasvim banalnih i nevažnih razloga. Budući da je Isus u mnogim stvarima bio mnogo otvoreniji i liberalniji od svojih suvremenika, ova druga škola je mislila da će on sigurno podržati njihov stav. Na iznenađenje svih, pa čak i vlastitih učenika, Isus se u toj stvari pokazao mnogo radikalniji od obje struje, tvrdeći: “Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on (Mojsije) tu zapovijed (da se ženu može otpustiti). Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih će biti jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.”
Isus je u ovom pitanju jasan. Nema rastave, jer Bog to od početka nije tako zamislio. Rastava se protivi jednakom dostojanstvu muškarca i žene, a i ima negativne posljedice na djecu. U ovoj stvari i Crkva mora biti jasna. To, međutim, nije jedina crkvena zadaća. Isus nikoga ne odbacuje. Njemu je stalo i do rastavljenih i razvedenih. Zato je druga crkvena zadaća, jednako važna, ako ne i važnija, suočavanje sa stvarnošću rastave i razvoda i traženje, u svjetlu objavljene Božje riječi kojoj Crkva nije gospodar nego autentični tumač, pastoralnih odgovora na tu stvarnost. Jednostavno, koliko god da smo dužni čuvati Isusov nauk o braku i obitelji, mi smo također dužni otvorenih očiju promatrati vrijeme u kojemu živimo i izazove koji iz toga proizlaze na sve dimenzije našeg života, a osobito na brak i obitelj, i za njih tražiti odgovarajuće pastoralne odgovore da bismo pomogli ljudima našeg vremena, uključujući i one koji nisu uspjeli sačuvati vlastitu ženidbu.
Tražeći pastoralne odgovore na izazove s kojima se suočava obitelj trebamo paziti da pastoralni odgovori ne budu plod „okorjelosti srca“ koja „znači, da se netko u tvrdoći svoga srca i otupljenom držanju prema riječi Božjoj koja traži odluku još više utvrđuje u svom prkosnom i samovoljnom potvrđivanju“ (Praktični biblijski leksikon), nego plod iskrene pastoralne ljubavi i milosrđa, čega, međutim, nema i ne može biti bez istine. Drugim riječima, moramo uočiti izazove pred kojima se nalazi suvremena obitelj, ali ne možemo dozvoliti da ti izazovi oblikuju crkveno naučavanje o braku i obitelji, nego moramo naći načine kako odgovoriti na te izazove svojom nepromjenjivom istinom o braku i obitelji.
U ovom se duhu može i treba iščitavati i posinodalna apostolska pobudnica Amoris Laetitia, osobito njezino osmo poglavlje koje je, nažalost, izazvalo nepotrebne prijepore u Crkvi iako mu cilj nije bio promjena katoličkog naučavanja, koje uostalom ni nije moguće jer „je svaki prekid ženidbenog veza ‘protiv Božje volje’“, nego mu je cilj bio da se Crkva „prosvjetljena Kristovim pogledom“ okrene „s ljubavlju (i) prema onima koji sudjeluju u njezinu životu na nepotpun način“, prepoznajući „da Božja milost djeluje i u njihovu životu dajući im hrabrost da čine dobro, da se s ljubavlju brinu jedno za drugo, i budu u službi zajednice u kojoj žive i rade.“ S tim ciljem Amoris Laetitia nas poziva na postupnost u pastoralu s takvim osobama, nudeći nam kao nit vodilju tri važne i velike riječi, a te tri riječi su pratiti, razlučivati i integrirati.
Ne ulazeći dublje u ovaj problem, jer to uostalom ovdje niti nije moguće, ne čini mi se nevažnim da je evanđelist događaj u kojemu je Isus tako snažno naglasio nerastavljivost ženidbe, povezuje s Isusovim pozivom: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.“ Potrebno nam je, naime, da i u pogledu na ovu stvarnost postanemo kao djeca, oni koji svoj život s povjerenjem stavljaju u Božje ruke, svjesni da to što jesu nije plod njihovih zasluga nego Božje ljubavi. I da ta Božje ljubav nije ograničena samo na njih nego je u Isusu – kojega, kako kaže poslanica Hebrejima u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, „vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio“ – ponuđena svima. To svima uključuje i one koji u svom životu nisu uspjeli ostvariti ideal kršćanske ženidbe o kojemu Isus progovara u današnjem evanđelju.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=828
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3547