Ne smije se ući u Crkvu i biti kršćanin, a nakon toga nastaviti živjeti po starome, kao stari čovjek. Bog od onih koji su ušli u Crkvu i postali kršćani traži da budu novi ljudi, ljudi obučeni u Krista.
28. nedjelja kroz godinu (A) Svadbena gozba Božjeg kraljevstva
Božje kraljevstvo je u središtu Kristovog evanđeoskog navještaja. Proteklih nedjelja smo slušali Isusove parabole kojima je ovaj navještaj bio uobličen u slici vinograda. Ove nedjelje evanđelje je posegnulo za slikom svadbe. Tom nam slikom, koju koristi i prorok Izaija u prvom čitanju, progovara o posljedicama našeg prihvaćanja odnosno neprihvaćanja logike Božjeg kraljevstva. Ako prihvatimo tu logiku posljedice su, kako to kaže Izaija, svakovrsno obilje, uništenje smrti i obrisane suze, odnosno radost koja neće uključivati samo neke, nego će biti ponuđena svima. Ako ih ne prihvatimo svega toga ćemo biti lišeni.
Ove pozitivne posljedice prihvaćanja logike Božjeg kraljevstva konkretizira na svom primjeru sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Filipljanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje. To što je slijedio logiku Božjeg kraljevstva nije ga oslobodilo svakodnevnih nevolja. Dapače, vjerojatno ih je zbog toga bilo i više. Ali nevolje, odnosno ono njegovo „sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati“, u njemu nije umanjilo radost i zanos koji mu je nadahnulo Božje kraljevstvo i njegova logika. Kaže: „Sve mogu u onom koji me jača!“ Ipak, ima nešto što mu je donijelo posebnu utjehu. To je spoznaja da je svojim životom, u skladu s logikom Božjeg kraljevstva, i Filipljane potaknuo da se prihvate tu logiku i u skladu s njom žive. Sv. Pavao im zahvaljuje što su s njim podijelili njegovu nevolju, odnosno što su mu se u gladi i oskudici učinili braćom i sestrama. A učiniti se gladnima i potrebnima braćom i sestrama znači živjeti logiku Božjeg kraljevstva i učiniti ga prisutnim ovdje i sada.
Filipljani su mogli to i ne učiniti. Mogli su ostati zabavljeni sobom i svojim potrebama. Ali i ta nagnutost nad sebe i svoje poslove ima posljedice. Posljedice su propuštanje poziva na svadbu, odnosno propuštanje prilike da uprisutnimo u svojoj sadašnjosti Božje kraljevstvo živeći u skladu s logikom Božjeg kraljevstva i onom radosti koju ono daje. To je misao koju osobito naglašava današnja Isusova parabola. Ona je, kao i one prošlih nedjelja, prvenstveno upućena svećeničkim glavarima i starješinama naroda, ali se na njima ne zaustavlja. Posredno je to i poruka izraelskom narodu kojega oni vode, a kojemu je Bog dvaput slao sluge s pozivom na svadbu, odnosno nudio dioništvo u svojoj radosti. Prvo je to učinio po prorocima sve do Ivana Krstitelja. Oni su svojim proročkim djelovanjem željeli pripremiti Izrael da prihvati Isusa. Ali to se nije dogodilo jer su svećenički glavari i narodni starješina krivo razumjeli i tumačili njihovu poruku. Drugi put je to učinio po dvanaestorici koje je Isus poslao prvenstveno „k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 10, 5). Ali ni njih nisu prihvatili. Različiti su razlozi ovog neprihvaćanja, ali svi su na neki način povezani s onom nagnutosti nad same sebe i svoje interese, odnosno „svoju njivu“ i „svoju trgovinu“. Možemo im zasigurno dodati i navezanost na svoja uvjerenja i svoje tradicije, na ono da mora biti onako kako je uvijek bilo. To je razlog zašto su započeti progoni Isusovih sljedbenika s kojima se suočava Crkva Matejevog vremena. Posljedice ovoga su umjesto radosti mesijanske svadbe o kojoj je govorio Izaija i na koju su oni bili prvi pozvani, smrt i uništenje kojemu su, kao suvremenici razorenja Jeruzalema i njegovog hrama, svjedoci Matej i Crkva njegova vremena. Naravno da se na ovoj slici i poruci koja je upućena i nama i mi trebamo zamisliti i ispitati kako ne bismo propustili poziv na svadbu Božjeg kraljevstva i njezinu utjehu za sve ljude i narode zbog različitih zauzetosti za sebe i svoje interese, koji nisu daleko od istih onih zauzetosti o kojima govori evanđeoska parabola.
Svećenički glavari i starješine narodni Isusovog vremena su mislili da oni odlučuju tko će se spasiti, a tko neće. Smatrali su da su toliko zadužili Boga da Bog bez njih ne može. To ih je učinilo oholima. Isus im u prispodobi pokazuje da baš i nije tako kako oni misle i da Bog, ako već oni ne žele biti dionici mesijanske svadbene gozbe, ima alternativu. Nakon što su oni odbili Boga, Bog je odlučio pozvati druge. Njegove sluge, a u njima se možemo prepoznati i svi mi, su poslani tražiti uzvanike na svadbenoj gozbi njegova sina na životnim putovima i raskršćima. U ovoj slici možemo prepoznati poziv koji Bog više ne upućuje samo nekima nego ga po Crkvi upućuje svima. I to, zanimljivo, ne čini više počinjući od dobrih, nego obrnuto, počinjući od zlih. Zašto je to tako? Zato što Bog daje prednost onima na rubu, izgubljenima, onima koji pred njim nemaju zasluga i jer nemaju zasluga bolje razumiju da je poziv na svadbenu gozbu, odnosno poziv biti dionicima radosti Božjeg kraljevstva, ponajprije Božja milost.
Ovu poruku o izboru koji polazi od zlih, jer Isus želi naglasiti Božju milost i besplatnost Božjeg kraljevstva, dovedena je u pitanje ulomkom koji spominje čovjeka koji je na kraljevsku svadbu došao bez svadbene haljine i zato bio isključen i izbačen. Riječ je o sasvim novoj prispodobi i poruci koja nije ispričana u ovom kontekstu, a kojom Isus želi poručiti onima koji su se milošću Božjom odazvali i uključili u svadbenu gozbu Božjega kraljevstva koje je Crkva pozvana pripremati, da nije dovoljno ući u Crkvu i biti kršćanin i nakon toga nastaviti živjeti po starome, kao stari čovjek. Bog od onih koji su ušli u Crkvu i postali kršćani, odnosno onih koji su skupljeni s putova i raskrižja dovedeni na kraljevsku svadbenu gozbu Isusa Krista koju slavimo u svakoj misi, traži da budu novi ljudi, ljudi obučeni u Krista. Biti novi ljudi, novi čovjek, novi muškarac i žena, znači biti oni koji prihvaćaju i žive u skladu s Božjom logikom, logikom Božjega kraljevstva koju su, parafraziram posljednju rečenicu današnjeg evanđeoskog ulomka, mnogi pozvani živjeti, ali malo ih je koji to doista i uspijevaju. No ne trebamo se bojati. Evanđelje je radosna vijest. Ono nas ne želi prestrašiti. Ono nas želi potaknuti kako bismo mi bili i oni koji su zvani i oni koji su izabrani, a s nama i svi oni kojima nas Bog šalje da im u njegovo ime navješćujemo kraljevstvo Božje i prenesemo poziv na svadbenu gozbu Božjeg kraljevstva.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2713
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5417