Nakon što nas je prošle nedjelje liturgija suočila s pitanjem Božjeg poziva na brak i obitelj, današnja nas liturgija suočava s jednim drugim pozivom, pozivom na općenito nasljedovanje Isusa Krista. Ovaj poziv na nasljedovanje Isus Krista možemo promatrati, a najčešće ga i promatramo, kao izdvojen poziv nekih članova kršćanske zajednice na duhovni poziv. Ipak, duhovni poziv ne iscrpljuje ovaj poziv na nasljedovanje jer to je poziv koji Isus ne upućuje samo nekima, nego cijeloj kršćanskoj zajednici i svakom pojedinom članu te zajednice. Dakle, taj poziv uključuje i sva druga zvanja koja dobivamo u korist Crkve i društva. Među ovim zvanjima se osobito ističe zvanje ili poziv na brak i obitelj. Zato se neke poruke današnjeg evanđeoskog ulomka neminovno preklapaju s porukama evanđeoskog ulomka koji smo slušali prošle nedjelje.
Svaki poziv u Crkvi može biti promatran u svijetlu evanđeoskog dijaloga između mladića i Isusa iz današnjeg evanđeoskog ulomka. Razlika koja se može dogoditi u odnosu na taj primjer, a nadam se da se u našem slučaju i dogodila ili da će se dogoditi, je samo ishod tog dijaloga. Naime, onaj evanđeoski dijalog se, nakon početnog oduševljenja s obje strane, pretvorio u obostrano veliko razočarenje kojemu je glavni uzrok bio «veliki imetak». U tom «velikom imetku» promatramo sve ono što nekoga može spriječiti da svoj život stavi potpuno na raspolaganje Isusu i onom pozivu koji je on ima s njim.
Promatrajući pozive u svjetlu tog dijaloga možemo reći da oduševljenje postoji na početku svakog poziva. To je onaj osjećaj radosti koji nas zahvati svaki put dok razmišljamo o nekom pozivu. Da bi se to oduševljenje nastavilo potrebno je da tom konkretnom pozivu kažemo svoj: Evo me! Preduvjet za to je, međutim, to da nemamo «veliki imetak», odnosno da nemamo ništa što ćemo staviti ispred Isusa i njegovog nasljedovanja u zvanju i poslanju koje on ima s nama u ovom našem svijetu i vremenu.
Kad je riječ o duhovnom pozivu onda je riječ o pozivu koji od nas doista zahtjeva sve ostaviti i krenuti za Isusom. To nije lako. Nikad nije bilo. Danas zato moramo priznati da taj poziv u Crkvi našeg povijesnog trenutka i na našim prostorima, ovdje mislim osobito na Europu, proživljava veliku krizu. Situacija je drukčija u nekim drugim dijelovima svijeta, poput Afrike i Azije, ali ni tamo nema dovoljno svećenika i drugih Bogu posvećenih osoba, jer porast broja zvanja ne može adekvatno pratiti porast broja vjernika. Kao ogledna slika onoga što proživljava po tom pitanju Crkva u Europi može poslužiti Dubrovačka biskupija u kojoj su svećenici, redovnici i redovnice sve stariji i sve ih je manje, a za koju godinu situacija će biti i još gora jer određeni broj naših svećenika odlazi u zasluženu mirovinu, a mladi još nisu stasali da bi ih mogli zamijeniti. Slično je i s redovnicima i redovnicama kojih u Dubrovačkoj biskupiji ima preko dvjesto pedeset, ali su to većinom osobe treće životne dobi, a i uglavnom su porijeklom iz drugih biskupije, osobito onih u Bosni i Hercegovini. U čemu je problem i zašto je to tako na našem Dubrovačkom području, ali, s tek pokojom iznimkom, i u cijeloj Europi? Odgovor nudi današnje evanđelje. Isusu se sviđaju mnogi mladići i djevojke i u našem vremeni i u našem dijelu svijeta. I on ih zove. Ali oni, za razliku od prijašnjih vremena kad su zvanja u Europi cvala, često imaju «velik imetak». I s tim «velikim imetkom» neke druge planove, neka druga razmišljanja. I danas ima dosta onih koje je dotaknuo Isusov život, onih koji su se oduševili za njega, koji bi rado bili s njim, koje raduje ta pomisao, ali nema dovoljno onih koji su zbog njega spremni sve ostaviti da bi mu stavili sebe i svoj život potpuno na raspolaganje. Početnu oduševljenost potisne nužnost da se za nasljedovanje Isusa mora ostaviti «velik imetak», u koji nerijetko spada i protivljenje okoline, pa umjesto da krenu za Isusom, oni otiđu od njega žalosni.
Danas nije u krizi samo duhovni poziv, onaj radikalni poziv na slijeđenje Krista služenjem Crkvi i njezinom poslanju u svijetu i vremenu, nego da je danas u krizi i svaki drugi poziv. U odnosu na prošlonedjeljnu temu valja istaknuti da je to osobito primjetljivo kad je u pitanju poziv na brak i na obitelj. Ovo posebno ističem jer mi se čini da se upravo u tome nalazi problem lošeg odziva i na duhovni poziv. Odgovor na Isusov poziv, bez obzira o kojem je pozivu riječ, ne može biti sažet u jednom trenutku. Odgovor na Isusov poziv plod je procesa. Taj proces za sve počinje u obitelji. I obitelj je ona najvažnija karika u lancu ljudskog sazrijevanja. Ona je prirodni ambijent u kojemu se dijete otvara svojoj društvenoj i religioznoj dimenziji. I od tome ovisi buduća ravnoteža njegove osobnosti i kvaliteta njegovog uključivanja u veliku društvenu zajednicu, a tim i odziv na onaj poziv koji Bog ima s njom u Crkvi i društvu. Ne odzivanje mladih na poziv koji dobivaju, bilo da je riječ o duhovnom pozivu bilo da je riječ o drugim pozivima, a osobito pozivu na brak i obitelj, pokazuju da upravo s obitelji nešto nije u redu. Zadaća Biskupske sinode, koja se održava u Rimu na temu: «Poziv i poslanje obitelji u suvremenom svijetu», utvrditi je što to nije u redu sa suvremenom obitelji, ali i pronaći način kako se s tim što nije u redu suočiti, jer o tome ovisi ne samo budućnost obitelji, nego i budućnost svijeta koji poznajemo.
To što se događa s obiteljima, a što za posljedicu ima krizu svih zvanja koja je osobito uočljiva u sredinama koje su tradicionalno bile kršćanske, a sada su sve odreda sekularizirane, ukazuje na jedan još dublji problem. Iako bi se ovdje moglo govoriti i o temeljnom ljudskom problemu, mi ćemo se zaustaviti na onom kršćanskom. Naime, čini se da nama nije zakazao samo odziv na određeni poziv koji Bog ima s nama, nego da nam je zakazao odziv na onaj temeljni kršćanski poziv, poziv koji nosi i prožima sve druge pozive u Crkvi. To je poziv koji uz ono da nas Isus «pogleda, zavoli», neminovno uključuje i ono sve ostaviti i krenuti za njim. I upravo je ovo bit problema. Mnogi današnji kršćani, zbog različitih razloga i mnoštva ponuda sekulariziranog i pluralnog društva u kojemu živimo, nisu spremni sve ostaviti za Isusa. Pod ovim «sve» danas ne mislimo toliko na bogatstvo iako ga niti ne isključujemo, nego još više na sve prisutniji pokušaj da zbog različitih sebičnih interesa Krista prilagodimo sebi, a ne sebe Kristu, birajući iz kršćanstva ono što nam se sviđa i odbacujući ono što nam se ne sviđa. Dok to činimo iz Isusovog dijaloga s mladim bogatašem u današnjem evanđelju saznajemo ne samo da to nije kršćanski, nego i to da kršćani ne mogu biti čak niti oni koji svoje nasljedovanje Isusa ograničavaju na deset Božjih zapovjedi. Za biti kršćanin nije dovoljno ne ubiti, ne činiti preljuba, ne krasti, ne svjedočiti lažno, ne otimati, poštivati svog oca i majku, nego je potrebno i slijediti Isusa. Mnogi nisu došli do razine da to shvate, a onaj «netko» koji je to shvatio, na to nije bio spreman jer «imaše velik imetak». Bijahu mu važnije stvari nego ljudi. I zato «ode žalostan». I danas mnogi tako čine. Ono što je od ovoga još tragičnije je to što smo sebe uvjerili da drukčije nije nemoguće. To je ono snebivanje učenika uz komentar: «Pa tko se onda može spasit?» Na njega Isus i danas odgovara: «Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!»
Da! «Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!» I zato što zna da je moguće, Isus i danas svakog od nas zove: «Dođi i idi za mnom!» Čini to jer nas je zavolio. Na nama je krenuti za njim bez obzira na to, što je to što on od nas želi. Drukčije jednostavno ne možemo ostati njegovi.