„Kaza svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikad ne sustati.“
Zašto je potrebno svagda moliti i nikad ne sustati? Je li to zato što Bog više sluša ako mi više molimo, kako nam to na svoj način sugerira i prvo čitanje i prispodoba iz današnjeg evanđelja u kojoj nepravedan sudac u jednom trenutku kaže: „Jer mi udovica ova dodijava, obraniti ću je da vječno ne dolazi mučiti me“? Ne bi li se, drugim riječima, moglo zaključiti da uspješnost molitve ovisi o duljini dodijavanja i da ćemo postići ono što želimo čak i onda kad naša molitva nije usklađena s Božjom voljom ili s onim što je pošteno i pravedno i da, s druge strane, neuslišana molitva znači nedovoljnu ustrajnost? Odgovor na ova pitanja je negativan. Važno je, naime, uočiti, da sv. Luka odmah nakon riječi nepravednog suca dodaje Gospodinov zaključak da će, ako se tako ponaša nepravedan sudac, Bog još prije „obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vape k njemu.“ Osim toga, polazeći od Pavlove upute Timoteju da je „sve Pismo, bogoduho, korisno … za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban“ – a što bi onda značilo i to da se ne može izdvajati jedan ulomak i tumačiti ga bez povezanosti s drugim ulomcima – ovome želim dodati i jedan drugi evanđeoski ulomak koji govori u prilog negativnog odgovora na gornja pitanja: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! …“ (Mt 6, 7-10).
Doista, ako o molitvi ne bismo razmišljali na način da se moleći stavimo u Očeve ruke, nego na način da ćemo biti uslišani ovisno o tome koliko smo ustrajni, bez obzira na sadržaj naše molitve, naša molitva bi prestala biti molitva, kanal kroz koji dozvoljavamo Bogu da zahvati u naše živote, našu osobnu situaciju udovištva koja može biti i ovo i na osobnom bilo na društvenom planu, i promjeni je, uskladi sa svojom božanskom voljom da bude, kako kažemo u Očenašu, „kako na nebu, tako i na zemlji“, a postala bi magijski čin, pogansko blebetanje kojim pokušavamo upravljati Bogom po svojoj volji. Ono što ustrajnu molitvu, na koju nas Isus poziva, razlikuje od tog magijskog i poganskog blebetanja, je vjera u Boga i naše kršćansko pouzdanje u njegovu dobrotu. O toj vjeri ovisi i ono o čemu se Isus pita na kraju današnjeg evanđelja: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Upravo u ovom pitanju, čini mi se, trebamo pokušati tražiti smisao i pravo tumačenje današnje evanđeoske prispodobe.
Da bi, naime, naša molitva bila uslišana, potrebna nam je ustrajnost u molitvi, ali još i više od ustrajnosti potrebna nam je vjera u Boga. Što znači imati vjeru i moliti s vjerom? Imati vjeru i moliti s vjerom znači moliti s pouzdanjem koje je svojstveno sinovima i kćerima koji znaju da su ljubljeni sinovi i kćeri Božje jer, kako kaza Isus na jednom drugom mjestu, „ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!“ (Mt 7, 11). Molimo li s vjerom i pouzdanjem u Boga, naša volja može biti i drugačija od Božje, ali mi tad, ustrajnom molitvom koju krasi pouzdanje, svoju volju postupno usklađujemo s Božjom voljom. Onaj koji kršćanski moli, može i treba imati svoju volju, ali ne smije smatrati da je za njega i njegov život njegova volja bolja od Božje volje. Ovu i ovakvu molitvu koja se predaje Božjoj volji krasi pouzdanje onih koji nemaju drugu sigurnost, poput udovice iz evanđelja u kojoj, zašto ne, možemo prepoznati onu siromašnu udovicu koja je u hramsku riznicu ubacila sav svoj žitak (usp. Mt 12, 41-44, Lk 21, 1-4). Pouzdanje je to onoga koji osjeća da sve što ima, čitav njegov život i njegovo postojanje, ovisi o Bogu. Ovo je vjera kojoj se pridružuju dvije neophodne vrline, a to su poniznost i strpljivost koje, kao Aron i Hur u prvom čitanju – dopustite mi ovu usporedbu – drže ruke Mojsijeve vjere u molitvi. Poniznost je to koja nam dozvoljava reći sa sv. Pavlom: „Doista, ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima“ (Rim 8, 26). Strpljivost je to koja s Isusom na križu raspetim nije razočarana Bogom, koji se čini odsutnim i ljudskom zlobom, koja nema granica nego govori: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34), a zatim i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23, 46).
Ovako gledano možemo shvatiti također i smisao ustrajnosti u molitvi na koju nas poziva današnje evanđelje. Moliti bez sustajanja ne znači moliti da bismo po svaku cijenu bili uslišani, nego znači moliti da bismo, usprkos svemu što se događa s nama i oko nas, sačuvali živim svoj odnos s Bogom, da bismo sačuvali otvorenim komunikacijski kanal ovog vremenitog s onim vječnim, ograničenog s neograničenim, naše volje s Božjom voljom, naše slobode s Božjim otajstvenim i vječnim božanskim planom spasenja za sve ljude. Ovaj komunikacijski kanal dogodio se, a i dalje se otajstveno događa, na savršen način u Isusu Kristu, Bogu koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjek“ (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Pozivajući nas na ustrajnu molitvu, Isus nas poziva da ga nasljedujemo. Stoga, kad nešto molimo od Boga, pogledajmo Isusa Krista i slijedimo njegov primjer, ne bojeći se ništa od onoga što nas opterećuje izložiti Bogu, ali uvijek s pouzdanjem i povjerenjem, kao što je to činio Isus Krist. On je govorio: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). Mi recimo: ako je moguće ozdravi mog prijatelja, prijateljicu, oca, majku, brata, sestru; ako je moguće daj da položim ispit, nađem posao, dobru ženu, dobra muža; ako je moguće da moj muž, žena, sin, kći, prestane piti, drogirati se, kockati, psovati; ako je moguće daj da se moji roditelji prestanu svađati, da se pomire, da se ne rastave; ako je moguće daj da moj susjed ne bude više toliko sebičan, da moj poslodavac bude pravedan, moj radnik vrijedan; ako je moguće daj mi milost koju već duže tražim, ma što to bilo; ako je moguće … ipak, neka ne bude onako kako ja hoću, nego neka u svemu bude tvoja volja, jer ako je moja volja drugačija od tvoje, ja sam siguran da nije i ne može biti bolja od tvoje. Zato: Oče, budi volja tvoja.