Isus iz Nazareta je za nas evanđelje, radosna Božja vijest o Bogu koji nas ljubi! Budimo i mi za druge evanđelje, radosna vijest o Bogu koji ih ljubi!
3. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
U prvom dijelu današnjeg evanđeoskog ulomka upoznati smo sa završetkom poslanja Ivana Krstitelja, koji je istovremeno i početak poslanja Isusa iz Nazareta. Rečenicom: «Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju», evanđelist nam želi poručiti da postoji kontinuitet između Ivana i Isusa. Ivan je Isusov preteča. Njegovo poslanje bilo je pripraviti Isusu put. Zato Herodovim uhićenjem Ivan odlazi sa scene, a na scenu ulazi Isus započinjući svoje poslanje. Istu poruku želi dati i Isus svojom prvom propovijedi pozivajući nas na obraćenje. Taj poziv je sličan onom Ivanovom pozivu koji smo slušali u vremenu došašća, ali i onoj Joninoj propovijedi s kojom nas je upoznalo današnje prvo čitanje, kao i onoj propovijedi sv. Pavla koju je on uobličio u ulomak iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, a koji govori o novom načinu života – obraćenje je taj novi način života – jer «vrijeme je kratko». Isus tom pozivu dodaje i jedan novi poziv. Nije mu dovoljno da se obratimo. On želi i da s vjerom prihvatimo njega i njegovu poruku spasenja. Zato nas poziva i da vjerujemo evanđelju. Kaže: «Obratite se i vjerujte evanđelju!» Iako je i «Ivan narodu navješćivao evanđelje» (Lk 3, 18), ovaj Isusov poziv na ima novo značenje. To nije više poziv na vjerovanje nečemu što će Bog učiniti. To je vjerovanje onome što Bog već čini. I više od toga. S Isusovim dolaskom i njegovim javnim nastupom evanđelje nije više samo govor o Bogu. Evanđelje postaje sam Bog stvarno prisutan među nama u Isusu iz Nazareta. Bog, koji je u Isus iz Nazareta postao S nama Bog, postao je evanđelje. Zato je Isusov poziv: «Vjerujte evanđelju!», poziv na vjeru u njega i ono što on govori i čini, ali još i više od toga na vjeru njemu, onome što on jest s nama i za nas. A Isus jest evanđelje, radosna Božja vijest o Bogu koji nas ljubi tako i toliko da je postao jedan od nas. Prošle smo nedjelje razmišljali o različitim Isusovim imenima kao kristologiji prve Crkve. Danas tim imenima možemo dodati i još jedno ime. To ime je Evanđelje, Radosna vijest.
Drugi dio današnjeg evanđeoskog ulomka nam prenosi Isusov poziv prvoj četvorici učenika, kasnijih apostola da ga slijede. On ih treba da bi oni, onda kad dođe vrijeme da i on siđe sa scene, mogli nastaviti njegovo poslanje u svijetu i vremenu, propovijedati, ali i biti evanđelje. Prolazeći pokraj braće Šimuna i Andrije, Jakova i Ivana koji su lovili ribu, Isus im upućuje poziv: «Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!» I sva četvorica su se odmah i bez dvoumljenja odazvali tom pozivu. Sve su napustili – i mreže, i oca, i lađu s nadničarima – i krenuli za njim. Ovaj poziv, okolnosti u kojima se događa, ali i spremnost prve četvorice učenika koji će postati apostoli na odaziv, od iznimnog su značenja i za nas danas. Isus i danas poziva da idemo za njim kako bismo propovijedali, ali i sami bili evanđelje za druge. Nužno je shvatiti da je Isusov poziv, uvijek poziv za njim. On obilježava put kojim trebamo ići. Mi ga samo trebamo slijediti. Zato on i jest evanđelje. I zato mi možemo postati evanđelje. Njegov poziv je poziv na radosni susret i život s njim da bi on mogao radošću evanđelja ispuniti naše srce i čitav naš život, osloboditi nas od grijeha, žalosti, unutarnje praznine i otuđenosti, a onda nas i osposobiti da vjerujući evanđelju – koje je ono što je Isus govorio i činio i još više od toga ono što jest Isus sam – i sami postati evanđelje, radosna vijest o Božjem spasenju za sve ljude.
Isusovi prvi učenici su se spremno odazvali tom pozivu. Ali, njihov odaziv nije bio kraj, nego tek početak dugog puta za Isusom i s Isusom, da bi oni sami, vjerujući evanđelju, postali evanđelje koje su, odlazeći sa scene, mogli predati drugima znajući da se isplatilo. Odazovimo se i mi spremno tom pozivu ondje gdje jesmo i na način na koji nas Isus danas poziva i šalje. Propovijedajmo evanđelje! I budimo evanđelje! I nemojmo se brinuti što će i nama za to trebati čitav naš život. Važno je da ustrajemo do kraja, kako bismo jednog dana kad mi budemo morali sići sa scene – «Vrijeme je kratko! … Prolazi obličje ovoga svijeta!» – mogli znati da se isplatilo predajući evanđelje sljedećoj generaciji.
Za one koji žele više: