Na ekumenskoj molitvi koja je održana u subotu, 20. siječnja u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike uz katoličke i pravoslavne vjernike sudjelovali su i brojni katolički svećenici, redovnici, redovnice kao i svećenici Srpske pravoslavne Crkve. Ekumensku molitvu predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić a propovijedao je episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije Durić.
U propovijedi je episkop Grigorije kazao kako govor o Bogu, čija bit je za ljude nedokučiva i nepojmljiva, prije svega treba proizlaziti iz tišine i šutnje da “sve nas koji promišljamo i govorimo o njemu odvodi u tišinu bogopoznanja”. “Ako naša riječ o Bogu ne izvire iz tišine i šutnje, a tišina i šutnja iz spoznaje o našoj nemoći da obuhvatimo tajnu Božjeg postojanja, onda nas to s razlogom upućuje na zaključak da mi nismo svjesni o kome govorimo”, istaknuo je uvodno episkop. Ovakav način poimanja i pristupanja primaran je i nezaobilazan i kad je riječ o Duhu Svetome, o kojem je vladika u propovijedi više govorio.
Čudo Božje prisutnosti u našim životima
Episkop Grigorije pozvao je okupljene vjernike da se prisjete trenutaka kada su bili u istinskoj ljudskoj nevolji, u bezizlaznoj situaciji, kada su bili potpuno nemoćni da riješe neki za njih krucijalan životni problem, te kazao: “Ako vam je tada bilo toliko teško da niste imali snage da razgovarate s ljudima a kamoli da se pomolite Bogu, ako ste u tim trenucima jedva imali snage disati, ako ste usred sopstvene nevolje i muke bili bespomoćni i napušteni od drugih ljudi a ipak ste osjećali da je pored vas netko tko vas ne da, tko vas voli, jeste li se ikada – nakon što biste konačno ugledali svjetlost na kraju tunela i pošto bi vam se ponovo vratila životna snaga i sposobnost govora – zapitali tko je to bio s vama kada ste bili sasvim iznemogli i posustali, tko vas nije napuštao kad ste bili sasvim izgubljeni i zaboravljeni, tko se to zauzeo za vas vrativši vas, u konačnici, u život?” Zaključio je da, budući da govori kršćanima, oni će osjetiti i shvatiti da je to bio Bog, “koji se uvijek i svagda zauzima za sve nas”.
Nastavljajući govoriti o jedinstvenom čudu Božje prisutnosti episkop Grigorije je s okupljenima katolicima i pravoslavnima podijelio neka osobna iskustva Božje prisutnosti iz godina svoga djetinjstva kao i iz nekih drugih trenutaka života, za koja je kazao da nije u stanju pouzdano odgovoriti na pitanje o kakvoj se pojavi tu radi, ali mu je neki unutarnji osjećaj govorio da svi ti doživljaji dolaze od Boga. Sva ta iskustva bila su jedan od ključnih razloga zbog kojih je vjernicima često govorio da je, u trenutku molitve, Krist Duhom Svetim nazočan među njima, a bilo je važno da i sami vjernici vjeruju u to, da to istinski osjete.
Duh Sveti obuzima ljude tiho, ali snažno
“Našu vjeru i nadu u obećanje da smo sinovi i djeca Božja – i ne samo u to – krijepi upravo Duh Sveti, koji je sveprisutan. Ukoliko nas Duh Sveti ne bi podizao i hrabrio, naša nada bi se ugasila i urušila poput kule od karata”, kazao je propovjednik te u pitanje uobličio nedoumicu: tko je to tko nas tješi i kako to da i dalje uspijevamo opstajati u nadi? Odgovorio je da je to Sveti Duh koji “otklanja našu nemoć, slabost i malodušnost”. Mi se ne bismo znali ni valjano moliti ukoliko se sâm Duh ne bi zauzimao za nas neizrecivim uzdasima svojim, podsjetio je vladika na svetopisamske riječi. Sveti Duh pruža odgovor i utjehu na molitvu sirotih, ubogih, poniženih, grešnih, svih nas. U tom kontekstu s okupljenima je podijelio i molitvu svoje majke koju je ona izgovarala u teškim časovima, a koja je glasila: „Gospode, ja sam prosta i grešna i ne znam da ti se zamolim, ali znam da ti znaš kako ćeš mi pomoći“. Duh Sveti, onaj koji proniče u srca naša, zna koje su naše želje i potrebe i zna kako da nam odgovori i kako da se zauzme za njihovo ostvarenje, objasnio je vladika. Duh Sveti je onaj koji nam uprisutnjuje Krista.
Kazao je i kako se za vrijeme Kristovog boravka na zemlji događalo da su neki ljudi bili u stanju prepoznati Krista, dok drugi to nisu mogli. Ili bi ga isti u jednom trenutku bili sposobni prepoznati, a u drugom ne bi. Također je podijelio s nazočnima i neke razgovore, doživljaje i promišljanja o evanđeoskim zgodama i o boravku u Svetoj Zemlji.
Potaknuvši vjernike na promišljanje o pročitanom evanđeoskom ulomku u kojem je opisan Isusov susret sa ženom koja je bolovala od krvarenja i koja je u mnoštvu dotaknula s vjerom Isusa, vladika je ustvrdio kako duboko vjeruje da toj ženi nitko drugi do Duh Sveti nije otkrio tko je Krist. “Taj Duh nije duh čovječji, nego Duh Božji, koji obuzima ljude tiho, ali snažno. On nije zemaljski duh ili nekakav fluid, on nije samo neobičan, neobjašnjiv, natprirodan, On je jednostavno – sâm Bog. On je jednovremeno i blizak ljudima, tu je za njih i tu su uvijek njegova sila i djelovanje oživotvorenja čovjeka i svijeta. Ali čovjek, budući da je samo čovjek, ne može njime raspolagati, ne može ga posjedovati”, istaknuo je propovjednik.
Duha Svetoga se ne može posjedovati, može ga se samo primiti i služiti mu
Podsjetio je i na nauk Crkve sa sabora u Carigradu u 4. stoljeću gdje se jasno naučava da je Duh Sveti jednak Ocu i Sinu i da se slavi zajedno s njima, te istaknuo: “Otuda se smatra ljudskim bezumljem misao da u svom posjedu možemo imati Boga, te da možemo zagospodariti Duhom Svetim. Jer Duh je Bog, i diše i kreće se gdje hoće!” Dodao je i kako mu se čini da Crkva širom svijeta ima jednu vrstu nesporazuma pa i problema upravo s ljudima koji tvrde da posjeduju Duha: “Kada bi nam neko kazao kako ‘poseduje’ Duha Svetoga, to bi bilo jednako tome kao da nam je rekao: ‘ja sam Bog ili ja sam Isus Krist.’ Zar ne bismo toga tko je to izrekao smatrali ludim?”
Kao što se masa tiskala oko Isusa i bila veoma blizu njega, tako je i Duh Sveti blizu nas, nastavio je poučavati episkop Grigorije. “Ukoliko smo otvoreni za njega, on je prisutan u nama i među nama, dakle – on kuca na vrata srca naših. On nije duh koji porobljava, nego Duh koji oslobađa. Nasuprot raznim nazovikarizmaticima i njihovim slijepim sljedbenicima, i na Istoku i na Zapadu, trebalo bi da vjerujemo u Svetoga Duha Boga, Duha Božjeg, Duha Isusa Krista. Isto tako trebalo bi da budemo neprestano svjesni da on nije ljudski duh, duh vremena, duh koji se na bilo koji način može posjedovati ili kojim se kako bilo može upravljati. On diše i kreće se, ponavljam, gdje, i kada, i kako on sâm hoće”, ustvrdio je propovjednik te upozorio da se Duha Svetoga – Duha slobode, ne može posjedovati, a što se kroz razne karizmatske pokrete može ponekad zaključiti. “Stoga je od neobične važnosti da osvijestimo u nama samima činjenicu da nitko od nas, dragi kršćani, bio to biskup, profesor ili pobožni vjernik, ne može posjedovati Duha. Ali, nasuprot tome, svako može primiti Duha, živjeti po Duhu, slijediti ga i služiti i to s neporecivim osjećajem njegove prisutnosti.” To je jedan od razloga zbog kojih se ne smiju zaboraviti riječi Kristove koje kažu: neću vas ostaviti sirote, same, ucviljene. Poslat ću vam Duha Utješitelja, Duha istine, Duha Životodavca.
“Primiti Duha i moliti se u Duhu znači otvoriti dušu i srce za Boga i za Krista radi nas raspetoga. Ako se tako otvorimo, onda će nas pohoditi Duh Sveti za koga nam Pavao otkriva: ‘Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda!’ Tada ćemo, baš kao Mojsijeva sestra, moći slobodno sjedjeti na obalama mora i, oslobođeni od faraona ovoga svijeta, radosno uzviknuti: ‘Zapjevajte Gospodu, jer se slavno proslavio!’”, kazao je vladika Grigorije.
Ustvrdio je i kako mi danas trebamo Duha Svetoga, te zaključio: “Usuđujem se na kraju reći da slabo vjerujem u ljude i u sve one sisteme koje su oni osmislili, ma kako se ti sistemi zvali. Ali zato čvrsto i nepokolebljivo vjerujem da Duh Sveti može biti u ljudima i među ljudima. Ne smatram sebe malovjernim zato što svoje povjerenje ne polažem u ljude, nego vjerujem u Duha Svetoga, Gospoda Životvornoga. I njemu se, u konačnici ove propovijedi, molim riječima Svetog Vasilija Velikog: ‘Gospode, blagoslovi blagošću svojom krug godine; prekrati razdore među Crkvama; ugasi neprijateljstva među narodima, silom Duha Tvoga Svetoga.’ Amen!”
Razjedinjenost je ono što sablažnjava
Biskup Uzinić je na početku molitvenog slavlja pozdravio sve okupljene i zahvalio im što su došli kako bi zajedno mogli moliti za jedinstvo kršćana. Uvodeći okupljene u molitvu prisjetio se misli pape u miru Benedikta XVI., koji je kazao: „Zadaća je svakog odgovornog kršćanina, a na poseban način teologa i poglavara Crkava da otvore prostor onome što je teološki moguće. Da bez jeftine površnosti posvuda uočavaju i žive ono oprečno, u svjetlu hitne zadaće jedinstva bez jednoličnosti. Da ne pitaju uvijek samo o održivosti ujedinjenja po priznavanju drugoga, nego još više o održivosti daljnje razjedinjenosti. Opravdanje nije potrebno jedinstvu nego razjedinjenosti“. Biskup je napomenuo kako je ovo molitveno druženje otvaranje tog prostora koji papa u miru zagovara, ali i kako se ne trebamo pitati hoćemo li, ili možemo li, održati ove molitvene susrete nego možemo li i smijemo li održavati ovu našu razdijeljenost. To je pitanje koje trebamo postaviti. Jer razjedinjenost je ono što sablažnjava. I ono što, evo mi i ovim molitvenim susretom želimo mijenjati. Naravno stavljajući sve u ruke Gospodnje, jer nismo mi ti koji možemo činiti jedinstvo nego on. A njegova desnica, kaže ovogodišnje geslo, snagom se prodiči. Neka se i večeras prodiči u ovom našem molitvenom zajedništvu“, poručio je biskup Uzinić.
Na kraju ekumenske molitve dubrovački biskup je još jednom zahvalio svima, osobito zboru mladih iz župe Svetog Spasa Mokošica koji su svojom pjesmom uveličali ovaj događaj. Zahvalio je episkopu Grigoriju što je svojim riječima uspio približiti okupljenima Duha Svetoga i njegovo djelovanje. Uputio je želju da taj Duh Sveti u svima probudi onu vjeru koju je imala žena iz evanđelja koja je bolovala od krvarenja, i da ovaj susret bude doticanje Isusa kako bi on mogao u svim onim našim beznađima koja govore da neće biti jedinstva učiniti čudo, zaustaviti krvarenje, omogućiti jedinstvo.
Među svećenicima koji su sudjelovali na molitvi za jedinstvo kršćana bili su i protojerej stavrofor Boris Banduka, arhijerejski namjesnik trebinjsko-dubrovački, kao i dubrovački protojereji stavrofori o. Vladan Perišić i o. Stevan Kovačević, te generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić, delegat Dubrovačke biskupije za ekumenizam i međureligijski dijalog don Ivica Pervan i katedralni župnik don Stanko Lasić. Ovo je sedmi put da se ekumenska molitva uz sudjelovanje pravoslavnih i katolika moli u Dubrovniku, a važno je i napomenuti da je riječ o molitvi a ne misi.
Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana kojom se potiče i njeguje ekumenizam među kršćanima održava se svake godine od 18. do 25. siječnja. Geslo ovogodišnje molitvene osmine je “Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči (Izl 15,1-21).” Molitve za osminu pripremili su kršćani s Kariba.
Nikša Sentić/Angelina Tadić
Foto: Nikša Sentić