„Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se…“ Moliti znači biti s Bogom, posvetiti dio svoga vremena i pažnje Bogu, razgovarati s Bogom. Iako su obojica došli Bogu, samo je carinik u svojoj molitvi uistinu bio s Bogom, dok je farizej u svojoj molitvi ostao sa samim sobom. Bio je daleko od Boga jednako onoliko koliko je bio daleko od svoga bližnjega, carinika s kojim se uspoređivao.
Ova prispodoba o dvojici ljudi koji „uziđoše u Hram pomoliti se“, ispričana je onima „koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu.“ To su svi oni koji se, ne samo u molitvi nego i u svim drugim životnim situacijama, ponašaju poput farizeja iz Isusove prispodobe. Farizeje, osobito ako čuče negdje u nama samima, nije lako prepoznati. Tim više što nam se čini sasvim razumna i logična njihova argumentacija prema kojoj je dobar onaj koji ispunja sve zakone, propise, pravila i običaje, a loš onaj koji to ne čini. Vjerujem da ni Isusu ta argumentacija ne smeta. Dapače, i on sam je prihvaća kad na jednom drugom mjestu kaže: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti“ (Mt 5-17).Ono što Isus ne može prihvatiti, a što je česta posljedica takve argumentacije, je to da se shvaćanje osobne pravednost i osobnog življenja „po pravilima“ pretvori u kriterij za suđenje i osuđivanje drugih koji ne žive po tim pravilima. A pred Bogom je bezvrijedna pravednost koja od njega zahtijeva svoja prava, pozivajući se na svoja vlastita dobra djela i podcjenjujući druge. A upravo je to ono što u svojoj molitvi, koja zapravo uopće nije molitva nego njegov zahtjev, čini farizej.
Isus farizejevom zahtjevu suprotstavlja carinikovu molitvu. Carinik je, za razliku od farizeja, netko koga je lako otkriti. O njegovoj grešnosti nitko ne spori. I nama danas je, iako se više ne bavi ubiranjem poreza, lako uočljiv. I on je došao u hram moliti. Ali on se, za razliku od farizeja, nije usudio ni glavu podići pred Bogom. On zna da je grešnik. Zato u sebi grešniku pred Bogom ne nalazi ništa što bi se Bogu moglo svidjeti. I zato se, ponizno i jednostavno, povjerava njegovom milosrđu: „Bože, smiluj se meni grešniku.“ I Bog mu se smilovao.
Moramo biti jasni. Bog nije odbacio farizeja zato što je pravednik, niti se smilovao cariniku zato što je grešnik. Ne! Isus ovom prispodobom ne želi osuditi zauzetost i predanost farizeja u izvršavanju zakonskih obveza, niti želi pohvali carinikovu grešnost. On želi osuditi i odbaciti stav farizejske elite svoga vremena, u kojoj ponekad možda možemo prepoznati i kršćansku elitu svoga vremena, ali i ne samo nju, koja je smatrala da ima pravo pozivajući se na vlastitu pravednost i vlastita djela s prezirom promatrati druge ljude. I istovremeno želi pohvaliti ponizan stav grešnika koji, s pouzdanjem u Božje milosrđe koje nadilazi svaku grešnost, sebe i svoju grešnost stavlja u Božje ruke.
Pravednik nikad pred Bogom, a ni pred drugima, ne pravi račun o onom što je učinio i čini. Inače on nije pravednik nego farizej. Sjetimo se one Isusove poruke od prije nekoliko nedjelja kojom nas poziva da, nakon što sve učinimo u poniznosti kažemo: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk 17, 10). On se nikad ne uspoređuje s drugima da bi ih podcjenjivao i za sebe izvukao neku prednost pred Bogom i bližnjima. Pravednik u nutrini zna da to nije i ne može biti ispravni molitveni stav. Ispravan molitveni stav je uvijek povezan uz razmišljanje o Bogu i onom što je on učinio za nas i što on, usprkos našoj situaciji koja može biti i ovakva i onakva, traži od nas. To je ono što čini carinik u današnjoj Isusovoj prispodobi, ali to je ono što nam na vlastitom primjeru pokazuje i sv. Pavao u svom oproštaju od Timoteja, jer „prispjelo je vrijeme … odlaska“, koji nam u drugom čitanju prenosi ulomak iz Druge poslanice Timoteju. Priznajući da je „dobar … boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“, a zbog čega mu je „pripravljen … vijenac pravednosti“ – blago onima koji to poput njega mogu reći na kraju svoga života – sv. Pavao se prisjeća da je, i onda kad su ga svi napustili, „Gospodin … stajao uza (njega), on (ga) krijepio da se po (njemu) potpuno razglasi poruka te je čuju svi narodi.“
Da ne bismo postali poput farizeja, trebamo uvijek biti svjesni toga da u našem svakodnevnom životnom boju nismo sami jer je, ako nas i svi drugi napuste, Bog s nama. Sve što jesmo i što smo učinili njegov je dar! Svijest o tome da je sve što jesmo i što smo učinili Božji dar pred nas stavlja važan zahtjev kojega se svake godine ponovo prisjećamo u mjesecu listopadu i osobito u njegovoj pretposljednjoj nedjelji, koja se slavi kao Svjetski misijski dan. Taj zahtjev je da ne budemo „farizeji“, oni koji druge sude, nego da budemo, počinjući od svojih „carinika“, navjestitelji evanđelja Isusa Krista o Bogu koji želi da se svi ljudi spasiti.
U ovoj nam zadaći ove godine mogu pomoći i neki naglasci iz poruke pape Franje za ovogodišnje 90. svjetski misijski dan kojom nas on, na neki način, podsjeća na našu dužnost prema onima koji se, jer nisu kršćani, nalaze nekako u ulozi naših carinika. Papa, naime, svoju poruku piše u ozračje Izvanrednog jubileja milosrđa koji, prema njemu, baca posebno svjetlo na ovogodišnji Svjetski misijski dan. Ističe da su misije „veliko neizmjerno djelo milosrđa, bilo duhovnog bilo materijalno“ i da smo zato svi „pozvani ‘izlaziti’ kao učenici misionari, svaki velikodušno ulažući svoje talente, kreativnost, mudrost i iskustvo kako bi donijeli poruku Božje nježnosti i suosjećanja čitavoj ljudskoj obitelji.“„Po misijskom poslanju – nastavlja dalje papa – Crkva brine za one koji ne poznaju evanđelje, jer želi da se svi ljudi spase i dožive ljubav Gospodnju.“ Zato ona, a s njom i svi mi kao njezini članovi, „ima zadatak navješćivati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja“ (Misericordiae vultus, 12).
U nastavku svoje poruke papa Franjo opisuje Božje osjećaje za koje bismo mogli reći da su to oni osjećaji koji su zahvatili Boga u susretu s carinikovom molitvom iz današnjeg evanđelja. On ističe da su ti osjećaji, koji u Bogu „postoje od samog početka“, našli svoje „najpotpunije očitovanje u utjelovljenoj Riječi (koja) otkriva lice Oca bogata milosrđem“, ali i dodaje da ti osjećaji trebaju biti vidljivi i u Crkvi koja je „usred svijeta … prije svega zajednica koja živi Kristovo milosrđe.“ Ona to čini tako što sama „trajno osjeća njegov pogled i da ju je izabrao svojom milosrdnom ljubavlju“ i tako što je „ta ljubav nadahnjuje … u njezinom poslanju.“ Zato Crkva tu milosrdnu ljubav živi i daje „upoznati svim narodima kroz smjeran dijalog sa svakom kulturom i vjerskim uvjerenjem.“ Zato i danas, kao i u počecima Crkve, postoje „mnogi muškarci i žene svih životnih doba i položaja“ koji svjedoče „tu milosrdnu ljubav“ jer znaju da „Isusovi učenici moraju imati onu ljubav koja nema granica, istu onu ljubav koju je naš Gospodin imao za sve ljude.“ „Mi – dodaje papa – naviještamo najljepši i najveći dar koji nam je (Bog) dao: njegov život i njegovu ljubav.“ I „svi narodi i kulture imaju pravo primiti poruku spasenja koja je Božji dar svakoj osobi.“
Ako na to imaju pravo „svi narodi i kulture“, odnosno oni koji su daleko od nas, a na što nas upućuje Svjetski misijski dan u kojemu razmišljamo, molimo i skupljamo novčane priloge za misije, koliko na to tek imaju prvo oni koji su tu pokraj nas, naša braća i sestre na crkvenim periferijama, naši carinici, oni prema kojima nas upućuje današnja evanđeoska prispodoba! No da bismo im mogli prići i doista biti navjestitelji evanđelja Isusa Krista, neophodno je da prije toga, zajedno s Isusom koji to čini današnjim evanđeoskim ulomkom i prispodobom o dvojici ljudi koji uziđoše u Hram da bi se pomolili, to isto evanđelje navijestimo farizeju koji postoji u nama samima.